11

ponedjeljak

svibanj

2015

Egzotika se ne propušta ;) = Konavle trail

Moja 33. Ultra medalja samo! u TRL/20. Zlata/Prva pobjeda u 2015. U TRL - Treking liga

Prošlo je točno 2 tjedna od kad sam ušla u cilj kao prva Hrvatica (34h) na 100mi Istre = 173km i 7000m visinske po sklizkom i zahtjevno blatnom terenu, naradili smo se ko mazge.
Malo sam zabrijala kako će mi bit ovaj trail biti jedan mali, lakši izlet između 'ultra rada na pčelinjacima', gdje sam u petak partnera Carina ostavila da crnči sa zujalicama.
Oko 13 smo sa Vanjom Suhinom (Trail Running Croatia) krenuli do Starigrada Paklenice gdje prijateljica Danijela Bucić organizira Paklenica trail http://www.mt-croatia.com/hr/paklenica-trail.html , pozdravila ekipu, Vanja je ostao na trci, zaželila im sreću i nastavila prema Cavtatu.
Konavle trail, 52km, 2200m D+,
od zemljanog ravnog, do vertikalno kamenitog, svakojakog terena ima.
Start i cilj Cadmos village – adrenalinski park, baš ljepo odabrano mjesto, nadomak Čilipa.
Staza, već mi je navečer bilo 2much kad sam vidjela kartu i upute, a došli smo na trail, jer sam se već vidjela kako lunjam okolo u krug i pizdim J.
Sve je upučivalo na žešći triler: loša karta u slučaju gubljenja, „pre“detaljne upute printane u mikroskopski malom fontu, opet sistem „tamo-vamo“, a nekak mi je u sječanju da su na Šimunovim trailovima oznake oskudne (nadam se da ću na svojoj trci www.utk-trail.com uspjeti označiti bolje). Ujutro je rominjala kišica, svi smo bili dosta dobro opremljeni s obzirom da se puno pričalo o tome nakon Istre, di su mnogi bili iznenađeni sa majčicom prirodom i očekivali da će im „nasip-šukavac“ pomoći u teškim uvjetima... Međutim do 10:00 kad je bio start sve se smirilo i mi smo ko prave mazge povukli prvi km, nije nas bilo puno na ultri, tak da se više manje već u naprijed moglo predvidjeti: tko, kdje, kako i zašto. Po meni bi najzanimljivije bilo da je netko sa strane bacao oklade, tko će se koliko puta izgubiti i time predvidjeti konačni poredak, naravno uzeti u obzir fizičku spremnost trkača. Napominjem, govorim o trailu, ne trekingu ;).
Iako nam je Kiki AKA Batica lepo pojasnio sva skretanja i moguče zamke, smo Štef (Stjepan Barić) i ja, dok smo dotrčali u Čilipe, umjesto ljevo iza crkve otišli desno, hvala Paji (Goran Pacak) koji nas je već na prvim pogrešnim metrima uputio nazad na stazu...netko je naime revno potrgao oznake, pa su ostali samo slabo vidljivi čvorovi traka. Trasa je prešla u prekrasni single track i kolni put koji povezuje Čilipe sa Cavtatom. Krenula je nizbrdica, pustili smo nogice....ubrzo je sa ljeve strane bila traka malo uvučena i puteljak koji vodi u suprotnom smjeru od logičnog, ali ne! Vodeći u šumu, Pajo za njim, a Štef i ja ko budale isto levo, nismo prešli ni 100m kad smo ustanovili da nema smisla, nema trakica, vračamo se nazad....vratili se, prestiglo nas jedno 5 ultraša, koje smo odmah „potamanili“ i prestigli. U međuvremenu je iz Cavtata prema Čilipima krenula jogging kategorija i bilo ih je lepo susretati u suprotnom smjeru od našeg. Odmah nam je bilo jasno zakaj je „loše“ označeno, jer onaj tko je postavljao nije razmišljao o vidokrugu iz suprotnog/našeg smjera. Nema veze, lepo smo našli sve do Bandija koji je bio u centru Cavtata na KT 1 i nastavili prema magistrali, prošli je ispod nadvožnjaka te krenuli na put u nebo po serpentinama kojih nikad kraja :D....naravno – kako je to relativno duga dionica većina boljih (od mene) „brdaša“ su nas počeli prestizat, ja brže nisam mogla, a ni ne vidim smisao! – treba ići do kraja, a do tamo ima još pun kufer km, i tak su svi „prestizači“ sem jednog (Saša Kulinović ukupno 3. Na Ultri) došli u cilj iza mene :P.
Nakon seoca Velji do popeli smo se markiranim putem na vrh Stražišće i spustili se pravim trail bonbonom (čitaj – za polomit noge J ) stazom i kasnije nešto nalik makadamu do Jasenica. Sve što je nizbrdo pa da je teren totalno u k**** je bolje od ravnog a kamoli uzbrdice :D. Ubrzo smo se priključili na asfalt, protiv kojeg nemam apsolutno ništa, dapače, meni paše malo protegnut nogice posli drapanja po kamenjaru. Do KT3 nas je ipak vodio makadam, nekadašnja uzkotračna željeznica, tamo nas je „ugostio“ Dubrovački HGSS sa vodom, kolom, bananama i osmjehom, čak su i snimali usput – hvala. Do KT4 na vrh Sv Ilijija smo morali „prejahati“ celi hrbat Snježnce, kojeg nikad kraja – kao ni trkača sa Chalenger kategorije (cca27km) koji su nam dolazili u susret, jer je njihova trasa bila suprotna od Ultre (cca52km). Ne moram napomenut da su nam djelovi opet bili upitni zbog istih razloga kao i na potezu Čilipi – Cavtat, ali nam je pomoglo neprestano susretanje ekipe sa Chalengera...
Posle KT3 Marjana B. Mi se skroz približila i sam uspon na Snježnicu smo krenuli zajedno njezin frend Shaga, Štef i ja. Došli smo do planinarskih smjerokaza levo nešto nešto, a desno Kuna...eeee Kuna! Tamo moramo, i mi desno, svi....ubrzo shvatim da nema tragova, ali ono njente, travica, nema ugaženog...nebu dobro, međutim vidimo nekog ispred sebe dolazi nam u susret, kad ono Pajo i Zlatko. Tu su nas spasili, to jest Zlatko, jer je vidio Chalenger natjecatelje na drugom brdu...fala lepa Zlatkec. I niš trk nazad, kratko smo izbivali sa staze tako da nikome ništa ;). Shaga Pajo i Zlatko su ubrzo odmaglili, a mi što više je vreme prolazilo bavili se svaki svojim nedačama. Marijanu je mučio želudac, mene izmorene noge od Istre a Štefa grčevi i posljedica nevremena za treniranje. Super nam je bilo, lepo smo si čavrljali, vukli jedan drugoga, veselo se pozdravljali sa ekipom. Jedna od Chalengerki - moj angel sa trka Iva Mikić nam je udjelila kolu i cedevitu, a sendvić je prijevremeno pojela :D. Sve je bilo cool, dok nas nisu pocela zezati brdašca. Popnemo se na hrbatu na jedno kad ono! Još jedno, pa iza horizonta još jedno, a u pm...i tako nam je to na kraju već bilo smješno, ipak smo ugledali repetitor na Sv. Iliji KT 4. Priuštili smo si kratku stanku i razmjenili svoje zalihe, Štef je hvala bogu imao magnezija sa sobom, jer inače ne bi došla do cilja. Od vrha smo se spustili u selo Kuna, međutim nismo baš bili najbrži, svaki na svojoj muci a opet veseli. KT5 se nlazio na prjevoju i staza se spuštala na nivo izohipse sa KT3 do koje smo se morali ponovo vratiti. Na spuštanju mi se odjednom okrenuo gležanj ni sama neznam kako. Tresnula sam ko vreča krumpira, dobro sam se ulovila, Marjana i Štef su mi pomogli da se dignem. Opet isto kao i uvjek, ne stajem više kada me boli skočni, ne! Nastavim dalje, jer tako se neće ohladit i bolit me može posli trke u cilju J.
Nastavili smo još sporije do KT6 koja se nalazila na putu za cilj, kad ono! Nešto protunji kraj nas. Veli Marjana: “Evo je!“, Nikolina Đivanović nas je protrčala ko male bebe i k tome još nešto dobacila,: „Kraljica nizbrdice, nešto nešto....“ U roku sekunde meni je proradio ego, okrenem se pratnji: „Ja to ne bum pustila ;)!“...nisu me pratili, ostali su iza, a ja u 5 brzinu i za Nikolinom....sitgla sam je tek na KT6 i počela nabijati tempo da je prestignem i dobijem što veću prednost....ne bih se htjela utrkivat zadnji km, treba dobru zalihu napravit.....i tako špuram ko budala po ex uskotračnoj željeznici nazad prema GSSu, susrečem „rep“ kolone Chalengera koji su sad imali isti dio kao i mi u povratku (ne bitno J, ne pokušavajte pratit ovaj vamo – tamo trail, tak je ispalo, jer dio staza nema pa se ruta promjenila „u zadji čas“). Na KT 8 sam popila 3 čaše kole i vidno živčana pizdila da kaj mi to nisu mogli natočit, da mi se žuri, da mi je „ova“ za petama. Lazar Laky Badanjac iz DU HGSSa mi se lepo nasmije (on je stigao i fotkat te snimat), i prokomentira da zna, da mu je kolegica i da me iz solidarnosti prema njoj „sabotira“ :D...odmah mi je bilo žao kaj sam pizdila...meni je situacija bila simpatična – dala mi je još veću motivaciju i u povratku sam zapinjala za korjenje i kamenje ko da sam pila rakiju a ne kolu J....možda mi Laky je i kaj nadodal?! ;) tko bi to znao :D. Krenula sam se vračati prema KT6, ubrzo sam susrela Nikolinu koja je dolazila na okrijepu. Na tom djelu trase smo u oba smjera morali proči kroz tunel, sada malo nizbrdo. Od polovice tunela dalje počela me hvatat neka čudna nervoza, pa shvatim da mi slika beži levo desno, da bu mi se zmantalo, a lampu ne mislim vadit, iako mi je blizu, meni je svaka sekunda važna, kaj ja znam di je „ova mala“ :D....trčim i dalje, već mi se poprilično vrti od stalnog gledanja u svjetlo na kraju tunela, a ja u totalnom mraku....od jednom sam imala osječaj ko da trčim u vakumu, ne osječam više tlo pod nogama...ajoooj...brzo se sjetim da treba nekak zavarati mozak, jer to nije nšta drugo nego optička varka koju moj mozgić ne prepoznaje i nije naviknut na tu sliku....počela sam sa rukama mahati ispred lica, da dobijem drugu perspektivu dok trčm prema svjetlu, pomoglo je...ćim sam se približila djelu di svjetlost imalo ulazi u tunel je bilo bolje. I dalje sam se trudila što više držati visoki tempo – u skladu sa svojim mogučnostima i razmišljajući da do cilja još imam pun kufer (valjda nekih 4-5km). Nakon KT6 di smo već bili i dostigla sam Nikolinu nas je staza vodila po asfaltnim serpentinama do sela Mihanići. Na nizbrdici sam pustila noge do daske i prestigla Paju a Zlatko, kad me je ugledao iza leđa“ je odjurio ko sumanut – nisam ga pitala zašto. U Mihanićima levo, pa desno kroz poljske putove i puteljke u travi sve do Cadmos villagea. Naravno, nije to sve bilo tak jednostavno( Marijana se pogubila zadnji km), da je bil treking bi od Mihanića udarili ravno popreko i o kanalu te drugom potoku razmišljali kasnije :D, a ovak su nas oskudne trakice vodile malo vamo - malo tamo, prek mosta, pa malo vamo – malo tamo prek blata.... u daljini a tako blizu se cjelo vrjeme čula glazba iz ciljnog prostora....sustigla sam Zlatka (to mu je bila prva ultra, a 4. Od muških!) i trčali smo zajedno, njemu je bilo već pun kufer svega i tak je bio 4., ništa se ne mjenja...samo kaj sam ga ja prestigla ;) – nadam se da mu je Kiki objasnio da tako ne bu daleko dogurao (interna šala) :D :D :D.
U cilju pravi doček, dobra atmosfera, rock bendovi su se izmenjivali na stageu, na roštilju su se spremali hamburgeri, piva je tekla u potocima, pre dobro – hvala Šimune. Cadmos na prvi mah u kišnoj atmosferi nije izgledao obečavajuće, ali popodne , kad su izvukli jastuke, pa se ležalo na ležaljkama, klupice i stolovi za druženje i obed, 2 šanka,...lepa bina za proglašenje....super. Žal mi je bilo kaj sam morala tako brzo odjurit. Taman sam dočekala prijateljice Elzu i Martinu, poslednje dve ultrašice, 4. I 5. ;), cmoknula ih, sjela u auto i put Daruvar preko BiH, u nedjelju 8 ujutro sam bila na doručku na pčelinjaku – ali to je već priča o drugoj ultri ;).
Tips&tricks by Tadeja Krušec:
Kaj jedem na ultrama?
Konavle trail: 100g Carice sa limunom, vodom i solju, podjeljeno u INOV8 silikonsku flašicu kao gusta tekučina umjesto gela, ostatak razmučen u pitki nepreslatki sok u Camelbak podium chill bočici. Vode cca 1,5l u mjehu u ruksaku. Komad kruha, pola dimljene domaće kobasice (vlastita prozvodnja), 1 bana (nju sam donjela u cilj, jr je bilo dovoljno na okrijepi), 10tak datulja. Na stazi sam od orgnizatora i Štefa te Ive popila još cca 8dcl kole, 4dcl vode i jedan Mg direkt.
Moja oprema na ultrama:
Konavle trail: tenisice INOV8 TrailRock 246 (definitivno dobar izbor, to je tenisica za drapanje nizbrdo – oooooh yeah!), uložci Footbalance (rozi), čarape Mico Treking (sve to ne navodim bez veze, svaki navedeni proizvod ima svoju funkcionalnost i u datim trenutcima pridonosi kvaliteti performanca u utrci), tajice INOV8 Ultra Race Elite, donji veš Mico, majica Montura od TDG 2014 (za tu majicu nisam bila baš sigurna, zato sam obukla i), prsluk Mico – tanki za malo vjetra „tip: nasip-šuškavac“ – pomogao!), ruksak Camelbak Octane 18, ovo mi je prvi put da sam ga nosila, ne odgovara mi ni jedan, pa mi ni ovaj nije ekstra ali ima super zpremninu, ludu boju i dobar mjeh.

Istra 100 milja 173km, 7000 D+

17.04.2015. petak
Start: 19:00 Labin,
Cilj Umag: 19.04., 5:10 nedelja ujutro,
rezultat: 34h i10min, 5 mjesto u ženskoj kategoriji, 1. Hrvatica u cilju.




https://www.facebook.com/100MilesOfIstria/photos_stream?tab=photos_albums službene fotke

14

petak

ožujak

2014

U susret 100 milja Istre - 11.04.2014., Iskustvo na 1. 'stomajlerici' u hrvata 2013“

KAKO JE TO BILO 2013 . MOJA PRVA 100 MAJLERICA - PRVO PA MUŠKO

Ajme, kak je to bilo jedno teško a tako intrigantno iskustvo. Di početi, kako rječima dočarati ovu 165km dugu ludost? Pojma nemam – dugačko jedno i drugo ;).
U petak 12.04.2013. oko 12:30 smo Sara V, Verbnjak i ja krenuli autom iz Zagreba, put Koromačna, na cilj utrke. Prijava, podizanje 3seta karti i kartona za perforiranje poklon vrečica, te vreče za 3 tranzicije (koje će nas čekati u mjestima Buzet 63km, Poklon 105.km, Labin 142.km). Oko 18:30 nas cca 120 luđaka busevima krenulo na start put Umaga, uzbuđenje veliko, zadnje izmenjivanje iskustava, koristne inforacije tipa: izgasiti mobitel da bi baterija što duže trajala (mob. obavezna oprema),...cjelodnevni „put“ i iščekivanje je meni puno teže podnjet nego biti u pokretu 165km J.
U Umagu 21:00, baš "fensi-šmensi" - start sa startnim balonom, razglas, muzika, publika, nabrijavanje, zadnje upute, odbrojavanje i krečeeeeeeeeeeee, pa bilo nas je, fakat puno - svi trče ko sumanuti, prate bjele trakice kojima je organizator označio 165km dugu putešestiju (svaka čast!).
Namjerno se ranije nisam previše informirala o trci, jer sam i tak bila sva napeta i nervozna, zapravo uplašena....Ali! zato sam tri dana prije trke savjestno pratila prognozu po etapama trke, pripremala opremu, pakirala sve za tranzicije posebno, mislim ono! bila sam spremna za mjesec dana u Istri, to je sigurno :D, doma sam donjela 40l veliku vreču neiskorištene opreme i klope hahahaha.
Startala sam obučena ko mali medo :). Po prognozi nas je morala djelom prati kiša – ja sam se ko prava štreberica – PRIPREMILA J: „Columbija“ first layer zimska majica dugih rukava, „Gore“ futrane tajice, "rupa style" Lasportiva tenisice, koje sam obljepila Duck tapeom (izdržao je taman do Buzeta kak sam i planirala), GTX zimske gamaše (mislim da su mi se svi smijali iza leđa, a više njih i u facu....hahahaha), oko struka zavezala GTX turbo nepremočivu jaknu, 2x buff – klasika, jedan za vrat jedan za glavu. Mislim ono – ak vam je promaklo: start je bil u Umagu, di je poprilično toplo ;). Ruksak: sva propisana obavezna oprema, klopa, cuga i rezervna odječa (poprilično težak ruksak s obzirom da su okrijepe bile više nego česte).
I tak, krečem, trčkaram, gledam, kaj je ovo, pa većina cura koje znam su ispred mene, pa kaj se njima tak žuri, pa nije ovo treking, halo?!, ovo je THE Ultra ;). Počela sam i sama lagano pojačavati tempo iako mi nije pretjerano pasalo, jer mi je bilo vruče za popizdit. Čak su me već na 1.km, Mateja Kržišnik i Meta Dagarin zezale, da nek se svučem, da kaj mi nije prevruče, a ja sam samo zahroptala da neću, da ću rađe trpit i da ne želim doživit potop kao na Istra treku u Barbanu prije 2tjedna (namočila sam se i smrznula ko p***a).
I tak sam već na 8.km između KT1 i KT2 navlačila Goretex jaknu jer se ulila kišurina ko iz kabla. na KT2 je negdi izletio Kiki Bata Šivak, pogubio se putem, ipak je bila noč a trakice bjele, ne baš svaka u vidokrugu (hvala Ani Plavčak i Borisu Erženu za izlet od Umaga do Buja, jer to mi je jako pomoglo oko snalaženja na stazi ponoči). Do KT3/15.km smo trčali zajedno Kiki, Duje, Verbnjak i ja, međutim ja sam se već debelo počela borit sa svojim želudcem iako sam popila tabletu za želudac koja očito nije baždarea na cjelodnevno prežderavanje prije starta. Pustila sam ih naprijed i lagano penjala na KT4 Markovac te uzela još jednu tabletu, međutim, slabost je prešla na kvadricepse :( (užas, strah i nevjerica). Pa ono, mislim si, kaj bum već sad morala odustat, stvarno sam se osječala grozno. Stisla sam zube i terala dalje, iako nisam mogla baš trčati, a teren baš trkački, makadami sa malo uspona...
Buje KT7 (okrijepa) su bile moja prva etapa u zamisli kako preživjeti ovo iskustvo. 26.km, živa kontrola, navijanje, a ja ko zombi, razmišljam o odustajanju, ne znam šta da radim, kvadri me rasturaju, kak ću dalje, a nismo još ni počeli. Natjerale su me Meta i Mateja, koje su bile stalno tu negdje na stazi, probala sam se odljepit, da ne razmišljam o konkurenciji, nego lepo sama bauljam i imam jedan problem manje u glavi. Probam vizualizirat slične situacije koje sam prolazila do tada i odlučila nastavit. Želudac se primirio, bilo je podnošljivo, samo sam prdila ko prasica i podrigivala ali mogla sam se kretat. Kak da rješim te jebene noge, šta da radim? Nekak sam došepesala do Grožnjana (okrijepa) KT9/34.km, nalila vode, popila cole, pojela štrudlu, namazala kvadre Perksindolom (toplo/hladna krema protiv bolova) i popila jedan ketonal (to sam si spremila za glavobolju, jer me zadnjih 14 dana nesnosno bolio vrat i glava). Taman kad sam odlazila, se spremao dalje i Loki, pitala sam ga dali hoda ili trči, bila sam u k***u, trebalo mi je društvo, predložila sam da idemo zajedno. Veli on da lagano trčkara, pridružila sam mu se u nadi da ću moć držat tempo, međutim kak su me malo popustili kvadri, odoh ja i ostavim ga i sama dotrčim do KT13/45km Oprtalj (okrijepa). Tamo isto punim vodu, pijem colu, jedem pizzu, žvačem naranđu,...Ugledam Verbnjaka kako sjedi sa kartom i proučava di dalje, ma više mi je izgledao za odustajanje neg da je voljan završit 100milja :).
S Carinom smo 2013,g. bili već na 3 treka u Istri, a prijašnih godina sam bila još na 3, na par Učka trekova i kojekakvih drugih trkica,... praktički sam oko 70%staze poznavala. Verbnjaka sam nagovorila da krene dalje, da kaj bu sad tu sjedio i hladio se, znam di treba, ajmo, i tak je počela dionica do cilja u društvu sa Igorom Verbnjakom (velika hvala na moralnoj podržci, društvu i velikom kompanjonstvu :*). Oboje nas je mučio želudac, mene su stiskali kvadri, ja sam si nekak pomogla sa ljekom, a konjina Verbnjak je trpio :)).
I tak mi ponoči šepesamo, malo u kiši, puno u blatu, po kojekakvim strmopizdim sklizavelama, tražeči trakice, ja kartu nisam vadila, iz principa, a i približno sam znala di treba,.... spava nam se, pa muka, pa kvadri, ahhh svašta nešto...dizalice su bili vesela trojka slovenaca, ne znam tko su, e oni su čavrljali, smijali se, pa trčkarali, penjali se, spuštali, ono, ko da su u šetnijici :D....malo su bili ispred nas malo iza nas, ovisno o terenu, na kraju smo ih nakon vertikalnog uspona na Mlun KT16/57.km ipak ostavili iza sebe.
Sad je trebalo samo još odraditi spust u Buzet KT17/63.km (1.tranzicija/okrijepa), koji je za moje pojmove bio ispeljan antitrekerski :D - okolo-naokolo :), stigli u subotu 13.04. oko 6 ujutro...Blatnjavi, meni je bilo poprilično zima od vlažne odjeće, sretna sam bila kaj sam se tak dobro obukla na startu, da mi tjelo nije trošilo energiju još i na zagrijavanje, te da su vitalni djelovi bili na toplom i suhom. Tu smo potrošili cca 30min na presvlačenje (ja komplet 100%), juhicu, čaj, presvlačenje u toplom, suhom, zatvorenom prostoru – MEGA! Vani je taman došao bus sa 100kilometrašima koji su startali u 7:00 u Buzetu i odradili istu dionicu do Koromačna kao i mi koji smo imali neprespavanu noć iza sebe i 63km u nogama sa 1400 m uspona+spusta.
E sad, spava mi se, a moram krenut na ŽBEVNIIICUUUU KT18-72.km i u tih cca 10km odradit 1000m uspona - mission inposible...jao-jao, a znam svaki metar staze, jer smo tu kretali gore na Istra treku 2011. (moja prva ultra trek pobjeda). Usput sam žvakala sendvić, i mantrala, ali nikako da se probudim i pokrenem od pauze, sva troma, pa malo sjednem sa strane, nekak se probam natjerat, a Verbnjak strpljiv i zapravo dosta šutljiv, valjda bi me sve drugo živciralo :D. Popila sam energetski napitak i krenula u penjanje, polako su nas počeli sustizat 1ookilometraši, zabavno, poznata lica, oni trče, svježi, osmjesi na licima, a mi se vučemo ko rage hahahaha....ipak kad je došao silazak sa Žbevnice smo naravno stavili u veću brzinu. Onda dosadna penjanja i spuštanja sa puno dugačkih dionica po makedamima. Usponi dobri u razmjernom tempu, spustevi trčanje, makadam kolaps :D - brzo hodanje. Tak odradili Gomilu, Orljak i stigli na Korita KT22 93.km.
Tu sam bila već poprilično u depresiji, jer sam skužila da smo došli puno ranije neg sam ja to pokušavala dva dana ranije izračunat i skužila da nikak ne bum mogla spavati :D, jer sam za to htjela iskoristit noč, a noč je još dalekoooo. A onda sam još platila psihološki danak, od negledanja plana puta sam skužila da posli Korita imamo još USPON naVeliki Planik, koji je meni tad zvučao baš Veliko, prije nego što se spustimo u Poklon na 2. tranziciju, di sam mislila malo odmorit. Zapalila cigaretu (hvala Čevap) i potegla domačeg jegera iz pljosice. A onda, iz paštete iskače Šimun Cimerman i veli da sam 2. (halo? kaj?, pa di su sve te silne žene? pa bilo nas je najmanje 18 na startu??). Da je vodeča talijanka odlučila odustati, jer joj je zlo, da sam po svemu sudeči vodeča žena na 100 milja! KAJ??? Ajme meni?! Jebeno! Meni se vtrgalo nešto u glavi. Elvir nas je namotivirao da je taj uspon na Veliki Planik peace of cake, da je sve po grebenu, samo nas posli čeka dugi 10km makedamski spust na Poklon. Javila sam se Carinu na mob, on je rekel da taman kreče iz Zagreba, da mu javim kad ću stič u Polkon, da se vidimo negdje na putu... S takvom petardom u guzici, smo krenuli snažno. Dobro je bilo, prestizali, na kraju nisam mogla više trčati po tom jebenom duuuuuugooooom makedamu i na dnu šepajuči ugledala, već?! Carina i Bernija . Fatamorgana? Ne - zbilja! Jeeeeeeeeaaaaahhhh! Grli-grli, ljubi-ljubi i do KT24 104.km (okrijepa/2.tranzicija). Klopa, masaža, presvlačenje,... Carin veli da su mu u organizaciji rekli da su prošle već 4žene i da nisam prva, ja velim dobro, pitam u šatoru dali su to sa 100km ili milja, ahhh nemaju oni pojma sve je pomješano - ajme, kaj sad, kak da znam dali da se žurim, di je ona sljedeća iza mene, kaj da radim? di ću spavat, koliko mogu odmarat? - nezna se :). Nije mi se dalo svlačit tajice pa sam navukla preko futrane NB tajice, kaj se pokazalo pun pogodak, bilo mi je vruče za popizdit nakon nastavka, na nekih 200m uspona na Vojak sam se svukla u kratke rukave, glavu zaštitila sa INOV8 GTX šiltericom (Hvala Veroniki Jurišić - čuvam je ko suvo zlato ;) još od 2009. ), stavila tople rukavic.... počela je THE "kišica" i nekakav led koji je padao, toplo obučena (yes), taman smo nekak ljepo to odradili u šumici – velika sreća ( jer je nekoliko ljudi odustalo zbog te ledene kiše).
Spustili se na brzaka sa Vojaka di na žalost baš i nismo mogli uživat u ljepom pogledau. Na Maloj učki iznenađenje, mala okrijepa u vidu veselih poznatih lica sa trekinga, hvala na pečenom batku i ostatku čokoladnih uskršnjih jaja ;).
Onda najdosadniji dio ever, ajde Balin još nekak ali popinjanje na Sisol me tako psihički dotukao da sam u 20:00 kad smo se počeli spuštat u Plomin odlučila "odletid" doljeu Plomin. Istrčali smo dionicu u pola sata, da nisam morala paliiti lampu, jer mi se ne da još i to vadit iz ruksaka (prvu sam ostavila pogreškom u tranzicijskoj vreči, zamjenska mi je bila u drybagu sa obaveznom opremom, ko bu se još s tim zamarao , idemooooo, 6. brzina i pičimoooooo nizbrdoooo).
U Plominu KT28 129.km (okrijepa) neka bezveze atmosfera, malo smo morali tražit di su se stacionirali, svi tam nešto stoje i gledaju okolo, mislim doček - ko da smo došli na karmine :). Bila sam baš bezobrazna (ispričavam se volonterki na nepristojnosti), međutim s pravom. Meni ne treba "konobar", treba mi podrška, navijanje, obavjesti i informacije, a toga nije bilo. Brzo smo se pomirili sa situacijom, opet jedna cigica, malo jegerčiča, pojeli, napunili vode, crvenokosom Čehu sam udjelila kobasu i sendvić jer na okrijepama nije bilo slane hrane, a to je očito uvijek najtraženija roba na trkama, jer pobogu svi imamo šečera sa sobom na tone, ali zato pametni uvijek imamo špeka i kobaja ;). Stiven Vunić mi je posudio lampu (hvala) jer se meni nije dalo vadit moju zamjesnku, prva me čekala u Labinu (tranzicijske vreče su se sa Buzeta vozile u Labin).
Naravno nakon svakog stajanja je jebeno teško krenuti dalje, a i crijeva se još nisu smirila, prvo sam se išla olakšat u prirodu, mislim da je izašlo jedno 6kg hahahaha, barem sam se ja osječala toliko lakše. Međutim na popinjanju na Standar KT29 135km me opet stislo spavanje, nikad kraja, di je ta kontrola, pa mučno traženje trakica u mraku, Verbnjaku su otišle baterije, pa sam na kontroli iskoristila tih par minuta za spavanje na kamenjaru (malo zažmiriš i kao glumiš da spavaš :) ). To spavanje je čist bez veze . niš ne pomaže :) - to znam sad, treba leč i odspavat pola sata i krenut dalje. Onda sam još jedanput čučnula uz stazu jer nisam mogla držati oči otvorene. dostigao nas je talijanski bračni par sa 100km i onaj Čeh. Skužila sam da je bolje da se počnemo brže kretat inače ću zaspat, prestignemo ih nakon 100m i krenemo polako prema dolje, pa dublje, pa majko mila kakav je to teren, ajme, adveture - sklisko, kamenjar, pa nemreš se uopče po stazi kretat da se ne držiš za drveče, tražimo trakice, nikad kraja po nekakvim kozjim serpentinama. Zvoni telefon, pita Carin, dali smo već došli do sajli (WTF, sajli?!). Rekla sam mu ko da jesmo, da ovo nismo očekivali, da je ovo baš težko prolazit ponoči i da zapravo nemrem pričat na mob, jer nemam di stajati :)...malo niže u žbunju sretnemo slovensku trojku (drugu, s kojom smo se ganjali od Poklona nadalje, baš su bili zabavni, stalno su radili fartleke :), trče, trče, pa gablaju, treč, trče, pa wc,...a mi stalno tu negdje). Nisu znali kud dalje, mi smo vidjeli markacije prema gore i uputili ih, kak se to sve odvijalo u kanjonu (jednom ću to pogledat po danu ;)) onda smo se kretali u svim smjerovima da bi došli do djela di se moglo spustit po sajlama. To je trajalo poprilično dugo, jer smo išli jedan po jedan zbog letečeg kamenja iako smo se kretali po vertikalnoj zemljanoj/blatnjavoj stazi. Nakon dugog spuštanja dolje skužimo nekakvo jezerce i gore slap, Verbjak je slučajno ugledao kontrolu, gore na stjeni. Pa se vračamo tražimo marke, alpinistički uspon na stjenu, kontrola je bila s druge strane vode, za nas s kračim nogama je to značilo preskakanje, a kak je bila noč i nisam gledala kartu mislila sam da je povratak, dolje negdje, spustili smo se nazad i uputile slovence, taljana i čeha nek samo jedan perforira da nema mjesta a mi idemo tražit izlazak iz te rupetine (Rabac slap 250n.m.v. ispod Labina), tražimo, ništa, uzmem Verbnjaku kartu i bjesno velim da ne zna čitat kartu :) (sorry). Bila sam izmučena, psihički, jer sam se nabrijala da ću u Labinu konačno malo spavati, a i mislila sam da će nam puno manje trebati od Plomina do Labina. Naravno, od KT prek splapa je tebalo alpinistički gore po stjeni, na betonske serpentine sa stepenicama, međutim, ponoči se to niš ne vidi. Ajmo sad svi opet prek stjene i slapića, pa gore. Očekivala sam neko vertikalno penjanje i to je to, ma ne! Popinjemo se sa jedne strane kanjona, pa onda preko mosta na drugu stranu, pa opet serpentine gore pa nazad na drugu stranu, baterija rikava, meni više muka, nikad izač, bila sam ljutaaaa. Onda konačno izađemo na livadu, di se vide zidine od starog grada i na zidinama navijači, Carin zove.
Uff stigli smo, ali još se nisam smirila, baš sam bila na rubu. Pitam dali će mi već neko reći mogu li spavat di je slijedeća žena, oni su svi veseli i ne shvačaju da je ovo „iznenađenje“ od spuštanja u Rabac i penjanja u Labin KT31 142.km (3.Tranzicija/okrijepa) popilo zadnju kap pozitive koji smo imali u sebi. Ma brzo smo uz zezanciju, čaj i konačno informacijama sve zaboravili. "Dozvolili" su mi da spavam 30 minuta, presvukla sam se, Carin me izmasirao, popila sam čaj, i začorila. Meni se činilo da je prošlo 5min kad me Carin probudio da „moram“ dalje, ma neee, kaj već? Oblačenje je bilo koma, bilo mi je zima za popizdit. Opet sam se obukla ko medo, iako sam znala da ću se brzo počet svlačit kad se počnemo penjat na Oštri KT33 151.km. Penjali smo polako, nešto smo malo i izgubili put, tražili trakice, ono! kretanje - „nikud-nikam" :D. Opet sam išla na wc, olakšala se, međutim u PM opet mi se spava, opet vidim u svakom balvanu, panju, granama razne životinje, našeg Bernija, mačka Peru, medvjede, pasavce, zelene ježeve, ono haluciniram već zadnjih 20sata :)...opet malo sjednem kod spusta sa Oštrog, nemrem dalje, jer mi se manta i bauljam. Onda sam odlučila da ću trčati sve kaj se u ovakvom stanju tračati može, jer do cilja je još "tako malo," (cca 13km) jedino tako se može kretati, a da ne zaspeš. Do Skitače KT34 156.km nikad kraja, trčiš, trčiš, a slika uvijek ista, nikako da se približi slika na horizontu :). Prestigli smo "fartlek slovence", prošli smo kraj njih ko Kejžar pored Žane na LJ maratonu ;). Probali smo i odtrčati dolje do Crne punte 160.km - majko mila kako je to dugačko u ovakvom stanju - pa izgleda ko da se spuštaš u utrobu zemlje....od silnih halucinacija ja sam na svakom zavoju brijala da smo fulali – iako je i ta dionica već bila na jednoj od trek trki i ja točno znam di sam, ali ono- mozak ne funkcionira....jako malo još do cilja a nikad kraja svaka minuta se vučeeeee....Joooš malooooo, telefonom probudim Carina, sa Bernijem su nas pričekali uz cestu kod ulaza u betonaru još par sto metara i cilj u Koromačnom 165km 6000m uspon i toliko spusta, 34h2min.... Ajmeeeee, konačnoooo – ne trebam ni govorit da se već nakon par sekundi u cilju ne osjeća nikakav umor, slike govore rugačije :D, da od euforije, endorfina i adrenalina misliš da možeš ovako nastavit danima....prehebeno – čista ovisnost :D.
Da, pobjedila sam, na mojoj prvoj „stomajlerici“ – PRVO PA MUŠKO! Neplanirano, neka vas ne ćudi da sam se ipak interesirala na stazi i borila za plasman u tjeku trke – to je normalno, ne propušta se prilika – ali neću za to „krv pišat“ ;), ako mogu onda napravim sve optimalno za dobar plasman u tom trenutku. Isplatilo se J.
Organzacija je bila za +4 od 1-5, posli trke su nam poslali upitnik kao i na većim stranim trkama šta bi se moglo promjenit na bolje. Ove 2014 godine su mislili baš na sve, na volontere koji su većinoma iz trkačkog miljeja, na slanu hranu, na info o poredku u tjeku trke, još bolja označenost staze, vrijeme starta, nema iznenađenja na stazi...
http://www.istria100.com/hr/

Jedva čekam, 11. travnj 17:00, Labin, dužina: 166,6 km, D+: 6936 m, D-: 7214 m, najviša točka: 1400 m.n.m., najniža točka: 0 m.n.m., , cilj: Umag , time limit: 48 sati (nedjelja, 13. travnja do 17:00), 4 The North Face Ultra Trail du Mont Blanc kvalifikacijska boda. VIDIMO SE!

29

petak

lipanj

2012

7. kolo Treking lige 2012 -VELEBIT 100 - od Karlobaga do Starigrada - bogami po brdima ;) 23. i 24.06.2012

100km: Start Karlobag , 100km, 5.700m uspona i isto spusta, Ivo pametno odustao na 10km, Micka UŽ 1. 22h55min


Službeni rezultati, fotke, presjek staze, upute, itd

FOTKE sa moje putešestije - odabrano....

Ajoj kak mi se da sad pisat kad me ovaj google+ album već namučio burninmad ko da sam se 5 put popela na Sveto brdo wink sretan.
Ovogodišnji Velebit100 mi je bila najteža trka u životu nut.....naravno ja sam to već sve zaboravila i prije ulaska u cilj smijeh.....uvijek se jebeno iznenadim toj trekerskoj bolesti eek sretan.
Iako mi je najmanje 15sati bilo zlo za popizdit bang, muka isusova dead, jedva sam stajala na nogama lud, po prolazima i rezultatu od 23h se to ne bi dalo zaključit.
Majke mi yes, ja sam mislila jedno 5 -10 puta odustat....ne znam, od svih halucinacija, žgaravice, mučnine i proljeva, otkazivanju mišića blabla - ne bih se mogla sjetit koliko puta sam si zakukala da mi je teško cry, da se ne sječam da mi je prošle godine bilo tak teško eek, da jebem ti ludu glavu koja oče ovu trku završit i ratuje sa tjelom koji je u totalnom kolapsu smijeh....
Pobjedila sam zahvaljujuči pokojnoj mami mah (preminula je za vrijeme mog prvog Velebita 2007. od Oštarija do Senja), kaj me rađala dan i pol i zato sam se rodila smokin pod sretnom zvijezdom, prvi dan vodenjaka i tak to naughty, zato sam tak luda i tvrdoglava yes...onda zahvaljujem ljubavi svojoj-Carinu cerek kaj me podržava i kaj je takakav kakav je - TAMAN fino , zahvaljujem Šimunu kaj je smislil tu jebenu treking ligu zubo i kaj ima najluđe ideje, najveća jaja nono sretan i lajtungu do svemira i nazad smijeh....e, šećer na kraju wink, zahvaljujem Jeleni Brezak, jer me njezina prisutnost na trci tjerala preko svih granica moje izdržljivosti headbang i kaj sam doživjela prelazak sa "teško mi je" zujo, na "umrijet ću" dead i sve tak u nedogled puknucu, nema tu granica....od sad dalje niš mi više ne bu teško, kaj se trekanja tiće, nema: hropčem ko divlja svinja , bole me tabani, kaka mi se, povrača mi se, boli me cjelo tjelo, ne, nema toga....jer me boli klitoris cool..... "mind over matter" smijeh....
No, kak već znate zijev.... startali smo u Karlobagu na jebenoj vručini od 30+ u 2 popodne eek. Nisam od onih kaj se pripremaju fizički i pakiraju i razmišlaju kaj i kak svjesno rolleyes , ja se pripremam podsvjesno lud, cca 365 dana u godini sretan, negdje čuči to u meni yes i planira, vrti... pa se boji no, bodri yes, planira njami, prolazi stazu, razmišlja o opremi i svim sranjima, uputama, pravilima i tak to....
U Karlobagu sam bila već tak napeta da sam morala pišat jedno 6 puta rolleyes, kad će više taj start??!!...i krenuli smo, naravno ko idioti rofl, netko više netko manje brzo... Carin mi je rekel da sam prebrzo krenula nono, a kaj je onda sa svim onima kaj sam ih prestigla nakon asfalta, sa prvim ulazkom na markirani put? Ma nisam sretan, meni je bilo taman, ja sam si sve preračunala u nulu?!, bez štoperice i kilometraže, samo osječaj smokin, osluškivanje tjela i naravno ne pustiti Jeleni da mi ode u PM wave - ono - da bude tu negdje wink....
Do nulte KT Staništa, Carin je još bio sa mnom, no na usponu prema Dabarskoj kosi sam ga izgubila iza sebe. Od tu sam nastavila sama, sama ko salama zubo hahahaha. Grupica ispred, di su bili Jelena i Beny, su mi pobegli. Srela sam ih tek kad sam se spuštala prema KT1 Ravni dabar, a oni su se već popenjali nazad na KT2 D. kosu. Znala sam da ak Carin nije blizu da je odustal tuzan, jer je sav pohaban i u bolovima zaliven. Na spustu sam se ljepo odmorila pjeva, naravno povratak je za mene bio u minutama duplo spori nut ali nema veze, ovo je 100km a mi smo tek na početku thumbup. I tak se popinjem preko asfalta na marku kad ono fotograf veli"Kaj si ti ona kaj je pobjedila prošle godine?", velim ja:"Da.", a on će:"ne znam ova ispred tebe skače ko srnica, ne uš ti prva wink", a ja se nasmijem:"ha,ha, tak je bilo i prošle godine belj"....nije bilo tu nikakve zlobe ni kalkulacije, čista razonoda i zabava po putu, koji će trajat još dugooooo, predugooooo sretan. Na Dabarskoj me je čekal Carin kiss naravno te trk dalje. Od KT2 nas je put vodio po kratkom dijelu Premužičeve staze do ispod Kize, to sam proletila naughty i kad sam izašla iz šume imala sam kaj vidjet eek. Svi oni kaj su me prestigli i kaj su imali prednost za15 do 6min su mi bili "na dlanu". Deračina i sto upitnika, oni -da di je marka, pa dal bi oni levo ili desno, ja sam probala drito gore, jer stazu znam na pamet. Znam di su "sve jebene markacije" na Velebitu 100 zubo. I tak sam dostigla Jeku i Benya a ostale prestigla thumbup, do spusta dolje Jeka je već ostala iza mene i na KT4 Oštarije sam došla sama za 3h22min cool. Njih ne znam koliko, su ostali iza. Presvukla sam se, zmasirali su me Slatina i Carin, pojela, napunila ruksak i krenula dalje - 13min....imala sam jedno 5l tekučine sa sobom nut, teško mi je bilo to nosit a kad sam pomislila kak će bit jebeno dobro cugat po putu yes, nije mi bilo žal wink....skretanje kod KT5 nisam fulala, jer ga se sječam sa planinarenja. Kontrola je malo bila skrivena lud, al srečom sam je ulovila krajičkom oka....e na usponu na Sadikovac su za mene počeli problemi tuzan....morala sam jebeno usporit rolleyes, uspon mi je bio sve teži i teži, već sam halucinirala o Ivici i Marici, jer je netko natrosil po stazi papiriče 5*5cm od časopisa - to i približavanje Vukelića sa "malim" u pratnji, me zabavalo do izohipse, di sam presjekla na marku za spust prema Petrovom dolcu i mislila si kak bum se struštala po šumskom putu i uživala pjeva, ali ne no.....već su me počela i crjeva jebat eek, ubrzo su me stigli ovi dvoje, na KT6 križanje puteva za Konjevaču i Šikić jataru nas je dočekal Špoljar (alal mu vera da je cjeli dan i noč tam čučil i čekal "budale" wink thumbup, btw, prvi volonter na kontroli koji nas je obradoval i sa rezultatima i uspoređivanjem prolaza - cool). Tu smo se na kratko križali sa Lesijem on prema Šikić jatari a ja prema Konjevači. Na KT7 Konjevaču, koji slovi za njteži uspon sam se popela bez beda yes, uz pomoč plinskog pogona zubo zubo zubo, bez i malo srama sam prdila ko svinja, iako su ispred mene hrabro koračali Vukelić i "onaj mali " - aj zvat ću ga Crni sretan. Gore smo došli zajedno, naravno dolje sam došla pun kufer ispred njih belj i po putu susretala sad već vidno umorne 100tkare. Ono, ti si već odradil uspon, a oni deprimirano grabe gore nut u nebesa i jedva čekaju spust....Tu sam si već preračunala da su Jeka i Beny dosta iza mene i da se ne treban puno žuriti ali nesmijem ni usporavati yes. Međutim na duploj kontroli KT 8 ponovo kod Špoljara u Petrovom dolcu, mi se zvrtilo u crjevima eek, pa muka dead, pa vadim kolu, pišam, ne znam kaj bi, bum kakala, ne bum bang....niš idem dalje lud, probam zvat Carina, da mu kažem di sam i kak je u to su me dostigli Vukelić i Crni, te smo nastavili do KT9 Šikić jatare zajedno. Ovaj Jozo il kak se zove još nije spaval jer je bio dan i vrludao je okolo sa kontrolom, dobro da smo ga ulovili sretan. Dvojac je otišel dalje prema Raminom koritu dok sam ja žlampla kolu party, muku mučila sa želudcem rolleyes i crjevima mad, probala sam ih pratit al nije išlo. Staza je ljepa- gori doli, nisam mogla više trčati pa sam brzo hodala i zabavljala se sa pračenjem markacija yes, nisam puno fulavala eek, no zalomilo mi se tu i tam po kojih 10m, pogotovo kad je počeo padati mrak. Na usponu po strmoj livadi sam vidjela dvojac V&C na vrhu livade i već je bilo podosta mračno ali još nisam vadila lampu. kod sam se popela gore i krenula ravnicom po marki sam bog me spasil sretan - to jest V&C kaj su upalili lampe i vidjela sam ih dublje dolje desno pa sam se na poprek spustila u šumu. Naime, negdi sam fulala marku koja skreće u šumu. Vlovila sam ih i pratila, nakon 10ak minuta i par popikavanja dead zbog mraka sam odlučila stat, nabacit lampu, maju dugih rukava ubacit u žgaravi želudac i trula crijeva još malo kemije i šečera njami party - kaj te ne ubije - ojača te zubo...nemrem bez hrane na trekingu nono, pa se moram bez obzira na mučninu i povračanje trpati sa hranom rolleyes. Tak sam popila već jedno 4ti gotovi obrok od starta koji je uz gelove izotonik i razne Lcarnitine magnezije još jedno sladko sranje u nizu bang....ne trebam vam opisivati osječaj u crijevima puknucu sretan....uz sav taj napor, počele su mi otkazivati noge i u brdo više nije išlo nikako no, ono ko da sam zaboravila prebacit brzinu dead. Razveselilo me kad sam vidjela vatru kod Šugarske yes, bilo je lakše pogodit putanju u mrklom mraku wink. Noč je bila bez mjeseca, ne vidi se ništa - osim koliko ti osvjetli lampa po putu. Na Šugarskoj pozdravim planinara - koji je pitao dal sam ja prošlogodišnja pobjednica i zaželio mi sreču cool. Na bunaru nisam tankala, samo sam popila par gutljaja drito iz vedra naughty i nastavila dalje do tranzicije KT10 Panos je cca 1h hoda. Mislim da sam tam došla oko ponoči. A tamo vatrica yes, veselo društvo GSSovaca thumbup i V&C već oporavljeni te nahranjeni. Krenuli su cca 10 min prije mene. Na tranziciji sam ostala 15min, pojela, presvukla gornji dio i čarape, popušila cigaretu kaj sam ju nafehtala i dali su mi guc rakije dead...dok sam sjedila i pokušavala gutati riži-biži tresla sam se ko šiba na vodi eek, umorna ko pas nut, odlučila sam da trebam krenuti dalje sretan, da mi nema druge zaliven....iskreno, nisam imala pojma eek kak ću izdržat u takvom stanju do jebenog Rujna zujo koji mi je tada izgledao jebenooooo daleko nono a da ne pričam o nekoj SF Sv. Brdo ili cilju zubo....
Samo sam se koncentrirala na markacije i probala prepoznat stazu, kužit di sam....odmah nakon spusta sa Panosa u rupe i jebenu vukojebinu od šume sam čula nekakvno lomljenje grana, pa sam skužila da ipak nisam sama wink.....na usponima sam pljeskala, žviždala i pjevala, a na ravnom i nizbrdo sam sama lomila granje tak da se valjda medo dovoljno splašil smijeh. Razveselio me smjerokaz/križanje za Jelovu ruju....do tam mi je trebalo 1h35min, tak da sam bila zadovoljna, ali sam imala laganih problema pogodit Tatekovu kolibu eek. A mogla sam prekratit yes i taj spust u rupu, međutim, kaj ja znam di bi završila u tom mraku zubo. Od Tatekove počinje uspon prema Kuk stapini, konačno mi je proradila guzica smijeh, žrtvovala sam jedan od buffova za brisanje guzice sretan, nastavila usponi, uz povremeni odmor u vidu sjedenja na stazi okrenuta prema Jeki smijeh....Od Kuk stapine preko livada pa u šumicu, di sam na početku našla vrečicu na podu njami, izvadila iz nje bananu , koja je bila gnjila nono, pa sam si ftrgnula samo komadić a ostatak zafitiljila na desno (to je vjerojatno privuklo medu kaj je iznenadio Jeku i Benya eek wink) te nastavila brzim hodanjem i pokušavanjem trčkaranja po 50m zujo.....sve je to više manje nizbrdo i ravno, do ispod Račabuše/Čarabuše....tu na usponu sam malo izgubila marku dok sam pokušavala ulovit signal i barem poslat Carinu poruku, jer sam sad već po prolazima znala da ću na Rujno doći jebeno brže nego što smo mi računali naughty (5:30-6 ujutro) a ja pikiram na 4 yes. I tak dođem do nekih suhozida, pa gledam rolleyes, a od mraka nemaš kaj vidjet, sam sam htela nači kuće da nastavim po markaciji, ne da mi se vračat dolje na križanje tražit marku....i opet me primi sračka, e sad nisam htela riskirati 2. bufff, jer je taj krvavo zarađen na LJ maratonu sretan, pa sam ipak skinula ruksak i izvadila maramice iz drybaga.....i tak čučim i razmišljam di da sad nađem te kučice eek.....preskočim suhozit popiknem se na grmlje i kamenje zujo i pridodam još par recki svojem "Rambo looku" rofl...ugledam malu drvenu lesu i prođem kroz nju i opet sreča naughty -evo kuča i markacije cool. Krenem lunjati dalje po markama, sad već malo sretnija jer znam da je sve sama ravnica i da bum došla do Rujna di je Carin cerek, di su ljudi sretan, da će uskoro dan smokin, da bum se malo odmorila....Taman mi je prošla poruka za Carina: da je 2:40 i da sam prošla Čarabušu, kad ono konačno zove Carin i pita me dal vidim njegovo svjetlo eek i koliko je to daleko, on je gledal V&C a meni je još trebalo neko vrijeme do tam rolleyes....i tak bauljam, bauljam i bauljam nut, kad ugledam dva para crvenih kuglica, neke dve flurescentne crte i sa strane ovcu od 5 metara??!!##!%&/()= eek smijeh...a to su bila dva psa - Berni&Josie, carinove tajce i grm zubo ...skoro sam pala u nesvjest od straha rofl, a ja sam sam polutiho izjavila"joj kak si me splašil zijev...."....Izljubili smo se kiss i krenuli prema Velikom rujnu, brzo hodanje i pokušaji trčanja jer se sad već vidjela neka lampa iza nas eek (Mike AKA Bozanac) ali brzi baš nismo bili. Na KT11 V. Rujno sam došla malo prije 4ujutro thumbup. Bilo mi je slabo cry, bez apetita a gladna, žedna a neznam kaj bi pila, kolaps sistema bang, a doček fantastičan, RedSonja, Legac, Carin, Slatina, kamerman, peseki,... na stolu klope njami, cuge party i opreme ko u priči naughty, ovi me masiraju dead, ja si brišem posranu guzicu sa vlažnim maramica zubo, žderem nut, Carin mi navlači čarape, a meni se tak neda dalje tuzan....ko mali pesek sam pogledala Carina *blink-blink sa okicama* i rekla mu nešto u stilu, da ja stvarno ne bi dalje eek, da sam u kurcu eek, odgovorio mi je u stilu da nek sad nastavim dalje kad sam već do tu došla yes....ali meni je to po osječaju u tjelu i glavi bilo nezamislivo rolleyes....nepojmljivo namcor....i tak me "nateral" da krenem...prati me kamera - sad kao trčkaramo od Rujna do skretanja za Buljmu-Struge, Vaganjski...kao poziram dead kak mogu trčat sretan, a umirem zubo....dobro da se ovaj maknul inače bi opala i zaspala taj tren smijeh...Carin Berni&Josie su me još malo pratili, pomalo se već počelo danit, opet zagrljaj i kiss, a Carin mi je nabacil tak čudan pogleda, da ja nisam znala kaj da si mislim eek....to sam si protumačila kao, ajmo Teja, možeš ti to, drži se, pobjedi ....posle sam tek saznala, da se zapravo jebeno zabrinul za mene zaliven, reko je da sam teturala, da sam izgledala loše dead (ono na telki još nisam vidjela, ali me je prijateljica Vanja Palić sinoč nazvala koja je pogledala prilog na SPTV i rekla mi je da na Rujnu izgledam ko da sam na teškim drogama zubo).
Od početka mi je uspon nekak još išel yes ali od onog izvorčiča posli Stražbenice do Buljme sam već sjedala svakih 3-5min i dahtala ko kreten lud....pa nastavim dalje prema KT12 Struge tam me je na livadam prestigel Mike wave. Na Strugama sam sjela i razmišljala da si popijem kavu naughty koju je točil planinar, da nek ja idem z njima, polako oni idu do Sv. brda....a kava vrela smokin, ko bo to čekal dok se ohladi no, nisam ih na kraju pitala za guc, pozdravila se sa Žutim, pojela bajadericu i krenula dalje rolleyes...do Vaganskog sam bila sigurna da ću umrjet zujo, na Marasovcu sam opet ko na Šugarskoj samo gucnula iz vedra i nastavila dalje, tu i tamo sam još vidjela Majkovu silhuetu, sjedala sam na svakom usponu i gledala nazad eek od kud bi se mogla pojavit Jeka i to me jedino tjeralo dalje cool. Na KT13 Vaganjski vrh sam si izvadila još jedan enshure (gotovi obrok) ko da mi nije bilo dovoljno zlo nut, ali ja sam očajnički željela povratit snagu yes, bilo čim, al nije išlo tuzan.....od Vaganjskog do Sv. brda je lanac bio u magli eek pa nisam odmah skužila kam moram no, ali ka sam već bila gore probala sam skužit od kud sam došla prošle godine yes, na spustu do križanja sam se jebeno namučila od straha dal sam fulala ali kad sam na kamenu ugledala natpis, jebeno sam bila zahvalna smokin....do sedla za uspon na KT14 Sv. brdo sve je bilo OK osim mučnine i sad već povremenih halucinacija fino namcor ali sam mogla brzo hodati jer nema tu velikog pentranja. Igrala sam se računajuči sa koliko ću bolje prolazit nego što to piše na planinarskim ozanakama....jedan zavoj prije nego što ugledaš Sv. Brdo sam malo zabluzila smijeh, pa sam se vračala nekih 300m jer sam mislila da sam fulala lud, al srečom sve je bilo OK sretan....u podnožju Sv. brda sam srela V&C kak se već vračaju i veselo kreču prema Vlaškom gradu. Malo iza njih sam užicala planinare malo vode i neku ne "slanu" pločicu sa kikirikijem koja me podigla thumbup- HVALA! sretan....Mike je bio već na pola dolje sa Svetog prema sedlu, dok sam ja sve više posjedala namcor na usponu na KT14 ...a konačno sam se popela i na to brdoooo smokin cool naughty, gore sam došla puno prije nego što je to pisalo na oznakama smokin, a po mojoj procjeni u Starigradu bi mogla biti oko 13:00 juhuhuhuuuuu dead yes :sretan....a sada samo još dolje....sve mi je bilo lakše iako još uvijek mučno i mamurno u glavi....nisam se baš struštala kako znam inače ali sam bila sretna kada sam vidjela da su prvi iza mene, 4 dalmatinca (2xPerić i spliće moram pogledat prezimena-ne znam na pamet :( ) nekih 50 min a Jeke nije uopče bilo na vidjelu cool....
Prema KT15 Vlaški grad sam uhvatila signal i nazvala Carina smokin....tada sam skužila da je zabrinut za mene eek....pital me jesam li dobro....ja mu velim da baš i nisam i da neznam koliko će mi trebat, da jedva stojim na nogama nono....tad mi je priznal da sam na Rujnu teturala i da ga brine kak bum došla u cilj....onda još drži se još malo do Ivinih vodica da se imam za popet??!! i da se dobro tam operem i polijem vodom i još malo pa će Borisov i tako cerek.....dal mi kaj treba, a ja sam mu da bi jela kruh smijeh i da mi je pun kufer samoće cry sretan .....do Vlaškog sve 5 ali oni uspončići do KT16 Ivine vodice su me iznervirali do kraja cry.....ali ne više neg planianar kaj je pokušaval izroniti samo 3dcl vode iz bunara na Ivinima burninmad....onda se je još Koštan deral "Jelena Brezak, Jelena Brezak..." smijeh a ja njemu koja jebena J.B i smijem se zubo, naravno to je bila zajebancija, zaboravila sam da Koštan sve previše doslovno shvača smijeh. Onda su me još malo zezali, da evo je iza mene belj dok sam se spuštala dalje dolje u jebeni nikad kraja Starigrad headbang....prije Martinovog Mirila sam stala i zamotala si na 2x na svako koljeno buff yes i močila sa ledenom vodom iz bunara smokin, fino hladi već boleće noge a i drži patele....jebeno cool. Kak sam bila za 1. maj na Pakleničkom polumaratonu, tu sam dionicu pretrčala i znala svaki kamenčič, mislila sam si da mi nebu više od pol vure trebalo do Borisovog doma....ali koji zajeb no....to možda dok trčiš yes a ne brzo hodaš cry i popikavaš se sa bolečim tabanima svakih malo i plačeš od muke jer ti je više dosta tuzan...dosta više te samoče i borbe sa mozgom mad i opčenito glupe staze burninmad sretan kojoj nikako nije htije doći kraj. Do KT 17. Borisov dom mi je od Martinovog trebalo 1h eek, tu sam se oprala na pipi popila vode dobro se smočila te nastavila dalje. Do polovice sam se već oporavila i trčkarala, a zadnjih 2km po asfaltu sam čak trčala yes imala sam osječaj da bi mogla nastaviti dalje smokin.... tak je to bilo, teško ali isplatilo se pomučit za 1. mjesto u ženskoj konkurenciji i 7. ukupno sretan

6. kolo Treking lige 2012 - Mljettrek - otok Mljet 19.05.2012

ULTRA: Start Sobra, cca 34km, 2.180m uspona i isto spusta, Ivan 2. UM, Micka 1. UŽ,6h8min

FOTKE by B. Kačan
Fotke by Perković

5. kolo Treking lige 2012 - Mosor grebening - Omiš i šira okolica 28.04.2012

ULTRA: Start Omiš , ULTRA - ODUSTALI! cca 21km, 700m uspona,4h a onda kupanac :)

4. kolo Treking lige 2012 - Istra trek, Buzet i šira okolica 07.04.2012

ULTRA: Start 8:30 Buzet , cca 60km, 2.600m uspona i isto spusta, Ivan 22. UM, Micka 1. UŽ, 8h30min

Fotogalerija

3. kolo Treking lige 2012 - Škraping - otok Pašman 10.03.2012

ULTRA: Start Banj , cca 42km, 1.050m uspona i isto spusta, Ivan 5. UM, Micka 2. UŽ, 7h26min

17

petak

veljača

2012

2. kolo Treking lige 2012 - Zagorje trek, Krapinske toplice i okolica

ULTRA: Start 9:30 Krapinske toplice , cca 42km, 1.600m uspona iisto spusta, Ivan 6. UM, Micka 2. UŽ, 6h6min

FOTKE Zagorje trekk 2012
Video Zagorje news


14

utorak

veljača

2012

1. kolo Treking lige 2012 - Medo trek, Medvednica

14.01.2012., subota:
Ultra Start 10:30, Sljeme Vrh - Vidikovac,
Nisam imala Polar na trci, tak da ne znam koliko km sam prošla....,
Ivan 9. UM, Micka 2. UŽ


MEDOTREK polunight 2012 - FOTKE





Petak 13. i kobna Đjigerica zubo....Na ovogodišnjem Medotreku sam se izbljuvala za 10 godina unazad dead.
Od Nove godine smo bauljali po Francuskim alpama, spavali na 1.600m i više, cjele dane skijali na 1.300-3.300 max, mini brdske pripreme, u pogonu smo bili svaki dan po 12h i više. Trčali naravno nismo skoro niš cry.
Carina je par dana prije medotreka u Val Thorensu dobro propuhalo, premalo se obukao, onda je od 11. do 12. vozio kamper od Chamonixa do Zagreba (naaaapoooornoooo nut), između smo ubacili jedno krače turno te ujutro Heliski na Rutoru zujo...nije ni čudno da ga je poslje trke satrlo, pljuća su mu u banani tuzan...

I tak...., došli u ljepu našu, raspakirali kamper i do 3 ujutro pregledavali karte zijev, Ivan je složio neki koncept, meni se nije dalo razmišljat nono, na živce mi je išlo to što je liga počela u prvom mjesecu - prerano puknucu!...
U petak oko podne smo pojeli te jebene Đigerice njami i krenuli sa Robertinom put Sljemena na istraživanje. Već mi je u autu bilo mučno eek. U glavnom smo sve pregledavali autom, prvo je bio na redu dio iznad Kustošije i onda iznad Mikulića. Bilo mi je tak zlo da sam sa Bernijem ostala kod auta zaliven.... i tak me kao taj Zavurt i kak doći s Mrzljaka na taj, dio nije zanimao. Još smo malo bauljali po Sljemenu ...pojma nisam imala kaj nek si mislim o stazi, jer kurca nisam kužila sretan...ali to nije sve....dodjemo posle večernje fizioterapije - kostolomca Viktora doma, kad ono Ivan sazna /slučaaaajnooooo/ prek moba od Kikija, da ono! se obilaze i planinarske kontrole....debosi zubo, fucking amateri smijeh uopče nismo pročitali upute i označili na karti samo ULTRA obavezne i opcionalne kontrole....i eto nas opet u banani! Treba složit novi koncept, meni je bilo loše, demonstrativno sam otišla na spavanje, kao ujutro ću ja to eek....ma da, moš mislit zijev....ujutro sam sa Ivanom ucrtala crtu kretanja na kartu (Šumarev, Čeka, Gorsko zrcalo, Ravno, Mala Črešnja, Partizanska osmatračnica, Rampa1, Rampa 2, Osrenka, Pašerov, Mrzlak, Brebak, ako bi imala vremena još Cer i Brestovac), doručkovali i krenuli na Sljeme....gore opči "predstartni kaos" dead.
Cure smo startale 5min ranije fino. Krenule smo Bjelim spustom, preko činovničke pa na divljaka do Grofice, prema Runolistu i prvo skretanje ljevo do Šumarevog g.
Plan mi je bio krenut zacrtanom putanjom, negdje p oputu bi me mogao stiči Ivan.
Poslje Šumarevog groba, sam skrenula u pič.. mat.... sretan, jer nisam skužila Kikija prije starta i pogrešno si ucrtala put do čeke bang. I tak....trčim krajne desnom stazom od račvanja poslije Šumarovog nono, skužim da to ne bu dobro, pa se vratim nazad rolleyes, a uspon jeben nut, nekak mi baš ne ide u brdo, bilo mi je jebeo teško, pa opet krenem dolje, zovem Ivana, ne javlja se, pa opet krenem gore...glupa ko noč i točka headbang...telefon zazvoni dosta kasnije (Ivo je tu zbog "telefonijade" spušil Kikijevu grupu i ostal sam tuzan), veli mi da odem na 16-icu, a meni se nije dalo po 3. put opet sve do račvanja. Srenula sam na neki putić rolleyes, nakon podužeg i jako strmog te sumnjivo zavojitog spusta stigla u "neki potok" eek. Baš onak - prelepi mistčni prizor, za mene nešto novo na Sljemenu....taman u toj vukojebini prolazi deda sa unukom i pesom....mislim si "majke ti, kaj ovi tu rade...." pitam ih, da di sam....stari veli da oni idu na Runolist , da je ovo najteži uspon do gore, pokazuje mi rukom di je Pilana...."Aha... (zbunjola),": kad ono krajičkom oka 10 metara od lika vidim nešto bjelo, mozak prepoznaje kontrolu, fokusiram, kad ono....ajme majko mila, došla sam na KT 50 nono?? Križanje potoka!, "Fino! party" mislim si, :"valjda mi bu ovaj bonus pokrio izgubljeno...". Cvikam kontrolu i krenem suprotno od puta po kojem sam došla. Nemojte me pitat zašto ali odabrala sam //tako// krivi smjer, da sam na kraju, nakon puno muke i pentranja na sve 4, prečenja nekih staza, potoka i brdašca isplivala na Lojsteku, a ne negdje na Bikči kak sam mislila da bum tuzan. Srela sam Maju Škrljak, istraživala je za MK (Mrak kombinacija), onda znate di sam došla, iznad stare pile....katafusckingstrofaaaaaaa zubo....užas, mislila sam odustat, kaj bum sad eek...niš, nema predaje smokin, krenem ja ponovo, lagano trčkarajuči prema Runolistu i ponovo tražim onu "pravu" 16-icu i nekak, na jedvate jade nađem jebenu čeku i moju prvu obaveznu kontrolu od 5/6 obaveznih...jao-jao zujo, a već je bilo jebeno kasno valjda oko 13:00.
Tu sam pokupila slovenski par ali smo se brzo rastali, nemam pojma di su na kraju završili, bili smo na makadamu prema Gorskom zrcalu, ja sam malo preprečila i dolje po "cesti" a njih je progutala Medvednica sretan....srela sam još dvoje trekera, ja dolje, oni gore (uffffff), što me je ohrabrilo da sam na dobrom putu, a i bila je jedna MK na potezu od G.Z. - Hunjka koju smo gazile sa Vanjom Palić po snjegu do koljena i više...tak da sam znala di sam.
Od Gorskog zrcala sam se penjala tak sporo da sam mislila da se penjem na najviši vrh na Medvednici nut, a ne na neko brdašce imenom Ravno :D. Počele su prve patnje, a ja sam mislila da mi je samo pao moral i da se zato vućem ko krava sretan. Nekak sam se popela do grebena ali sam zbog jebene pimplavosti i manjka muda mad produžila do čistine i onda sa puta nazad na KT, tu sam srela Vlainića i frenda, opet malo radosti kad sam skužila da nisam sama na putu iako u suprotnom smjeru, ali imam još pun k.... za proč, a nisam potrčala već dobrih pola sata.
Krenem prema kaktiga Partizanskoj osmatračnici sretan, bum ja nekak došla do Stola i onda prek Kulmerice na "KT trokanicu"....kad ono....naravno.....zajeb sretan, opet neke penjačine pa dugi makedami pa nema pojma di sam eek, jer je na karti situacija malo drugačija, pa opet nemam pojma, pa da bar jedanput taj jebeni kompas uzmem u ruke i skužim da ak bi nastavila svojom logikom bi se zvrtila u krug zubo, ko pes za svojim repom smijeh. Dođem na neki jebeni greben-zaravnanje i sad krećem intuinitivno tražiti di bi mogla biti staza, a po osječaju, a ovaj put me nije prevario, sam znala di bi mogla bit wave....naravno ne na Stolu sretan, neg sam izbila turbo ljevo na 22jki i krenula prema Hunjki cool, krenula sam prema Rakovoj nozi kad me je zvao Ivan i zajedno smo zaključili da odustanem od Partizanske i krenem pokupit rampu i Horvatove, možda ga ulovim negdje, on je bez karte bauljao prema G točki sretan, a i obično mu ne treba karta za G točku zubo..Malo sam se vratila nazad i spustila po već tako poznatom usponu na Sljemenskom maratonu pokupila KT na rampi i odlučila da ne idem na nikakve Horvatove i da ne mislim još dolje bauljat no, nego ak mislim ulovit Ivana moram drito po Erberu pa do stanice stare žičare...a zlo mi je bilo za popizdit....prvo sam mislila da me samo boli želudac, , jer sam gladna, pojela sam špek i pločicu ali onda sam skužila da nemogu trčat koliko mi je muka....srela sam grupu veselih trekerica, pitale su me za Horvatove i za rampu da di kako i zašto, bila sam u svom filmu, zona sumraka i magle....tek nakon 15 min sam skužila da sam jim savjetovala najgluplju moguću stvar - sorry....ne znam koliko su još imale limita ali umjesto da im velim, spustite se na Srnec i popnite se po Horvatovima, pokupite rampu i preko Sjeverne staze mado-cilj, ja ono....na njihovo pitanje:"da,da....Horvatove su vam nizbrdo....jao-jao....ne znam di i kak su završile...nastavim po Erberovom, mislim si:"...,ak ne bum trčala, ovo će poprilično potrajat, barem mi je taj dio na maratonu uvijek tako dugotrajan,...." mučila sam se sa brzim hodanjem i na djelovima joggirala koliko sam mogla, došla do Krumpirišta, pa ljevo po donjem makedamu, prek skijališta, na donju stanicu, sad je bio već mrak....dobro da su gore bili ljudi inaće bi mi još dulje trebalo da pogodim di je to bez lampe....spustim se dolje skinem ruksak kontrola je bila sakrivena u zgradi upalim lampu, cvikam, popijeeeeem isooooospoooort....iiiiiii počinjeeeeee....grooooozaaaa....nabiru mi se sline, okreće mi se želudac, povračam....pa još - ali kad "niš" ne jedeš nemaš kaj povračat....komadiće isostar ploćice i malo tekučine....stavljam ruksak, čekam da val mučnine prođe da mogu nastavit, kad ono pita poznat glas da li je tu kontrola, pitam tko je....činilo mi se da je Ivo......je, taman sam se razveselila ko djete, ajde ne bum sama, lakše ću podnjet tu jebenu mućninu koja je bila sve gora i gora, kad ono pita Ivo:"a kaj ti tek ovdje radiš?!"....ehhhh, nema milosti taj moj frajer i dobro je tako :).... "No pain - no gain!" ;).
Krenuli smo prema Osrenki, njega jebu pljuća i ne znam koji sve djelovi tjela a ja povračam svakih 300-500 metara. Par, samo takav :D....Do Osrenke sam smislila plan, da se vratim ispod Grafičara i spustim se do Mrzlaka po "klasici" i onda dalje do Brebaka i ako bu sreće dođem u cilj u limitu, za bilo kaj drugo nisam bila sposobna a nije bilo ni vremena....ovo mi je bila jebeno najteža utrka ikada.....ma ništa do sada nje bilo teško, sve ostalo je bilo p.d. :D....ne mogu opisati koliko je to gadno, sama ne znam od kud mi ideja da ne odustanem, ne znam. Jednostavno to, taj dan nije bila opcija. Ivo je od Osrenke krenuo prema Zavurtu a ja prema Mrzlaku. Odustala sam od prosporta, probala sam sa cedevitom, kad ono sve isto, jedino kaj mi na dolje nije bilo neizdrživo nego sam samo povračala, sad malo na gušče jer sam se natankala sa cedevitom. Na Mrzlaku sretnem Goleca, koji je bio u debelom cajtnotu ali je ipak krenuo dalje, još nije pokupio Zavurt...povračam, hodam, trčkaram, povračam, pišam,....dok sam stigla na Poučnu stazu, evo Ivana, odustao od Zavurta, krenemo prema Brebaku....nekak ubodemo pravu stazu, bila sam na Brebaku na jednom Lagvitreku prije možda, ali se nisam mogla baš sjetit di i kako smo došli , ipak smo po karti sve dobro odradili i gore opet sreli par ljudi. Za povratak u cilj smo odabrali HPDjku, čula sam Ivana u magli da kao imam još sat ili tako nešto vremena do limita, staza br 52, pentranje, ajme majko mila, zlo kak mi je bilo, a još neznam dal će tempo izdržat limit, bilo mi je gadno....uopče nisam gledala na sat, da me ne prođe volja....tu mi je jebeno pomoglo kaj je Ivan bio uz mene, znala sam da će on gledat na sat i da će se pobrinut da stignemo na vreme....kod kižanja puteva mi je već tak bilo muka da sam morala malo sjest, ali ipak smo nastavili. Kad smo stigli, na dio od Lagvić lige, mi je bilo puno lakše jer sam znala kaj me sve još ćeka i uvijek je lakše kad znaš stazu i možeš rasporediti "snagu" :), preračunat kaj te sve još čeka, jednostavno - lakše je.
Kad smo prešli cestu i prošli kraj stupa, ipak po prvi put Ivana pitam, jedno jako logično pitanje :): "Jesi uračunao moj raniji start od 5min?", njegova interna šala na svoj račun je da ima "riblju pamet", palo mi je na pamet da bi on to mogao zaboravit....kad ono on veli: "Teja idi, trči, kolko možeš!"....ja si mislim,:"Kaj ti to ozbiljno, WTF....pa od kud više da izvučem...." i ništa, stisnem zube hodam brže, spustim tjelo niže, trčim-čitaj hodam brzo ko Quasimodo :D.....penjem se po stepenica, kolkogod brzo mogu, pa zadnji uspon do Vidikovca i cilj - u limituuuuu - yessss.....ajmeeeeee, kad sam se sasjela na stolicu mislila sam da ću doživjet infarkt....Lesjak me je brzo pitao dali mi nešto treba, zamolila sam ga za čaj, Ivo je došao par sekundi iza mene u cilj, još nije skužio neko vrjeme da je sve ok, da smo oboje stigli na vrjeme, međutim on je već bio u svom filmu...dobila sam kamilicu, popila sam tablete protiv mučnine, niš mi to nije pomoglo....izrigala sam se dolje u wc-u još par puta, ali sad neku čudno smeđu smjesu i komadič đigerice od prije cca 32h, ne znam kako želudac funkcionira, ali ja sam pojela poslije tog kobnog gableca, koji sam btw sama spremila :))), grah na Grafičaru i večeru i doručak, međutim eto, ovo se usidrilo :D.....zlo mi je bilo još cjelu noč, sljedeči dan smo oboje bili u kurcu, dan sam provela u krevetu....no za 2 tjedna sam ko nova, eto i nove pobjede na Japtreku, ufff dugo se nisam tak dobro "rasturila" trčanjem.

Goli otok trek 2011. - 9. kolo treking lige 2011


Ivan 9:54:00, 6. UM, za 10 sekundi od Chikara popušio ukupno 2. mjesto u treking ligi 2011.,
svejedno je zadovoljan jer na početku sezone nije ni sanjao o tako dobrom plasmanu.
Micka 8:00:30, 1. UŽ


Goli otok trek - AKCIJSKA TELEVIZIJA

KRK trek 2011. - 8.kolo treking lige


Tehničko zahtjevan teren Ivan 6:38:44, 5. UM, Micka je malo zabušavala zubo 6:51:40, 1. UŽ

KRK trek 2011 fotke by Boris Kačan

Cres trek 2011. - 7.kolo treking lige

Ivan 8:48:30, prvi put na postolju Ultra treking 3. mjesto
Micka 8:53:00, 1. mjesto ultra Ž


Link na Cres TREK, fotke, rezultati, trasa,...



17

srijeda

kolovoz

2011

Durmitor trek 2011. - 6.kolo treking lige

ULTRA TREK= 35km, cca 3.200uspona i isto spusta, moj rez: 9h8min13sec 1. mjesto ŽU, 7. ukupnoREZE I FOTKE Durmitor 2011



Ajme, kako je ovo bilo naporno zujo,teže od Velebita, barem kaj se prva tri sata tiče....

Velebit 100 - 5. kolo treking lige

ULTRA TREK= 110km, cca 6.300 uspona i isto spusta, moj rez: 22h31min06sec 1. mjesto ŽU, 6. ukupno


REZE I FOTKE Velebit treking 2011

I tak ne.....opet isto ko sa onim buzetskim naušnicama wink. Odprilike odmah kad sam prvi put vidjela najavu za "Trek-kinga" Hrvatske, postavilo mi se pitanje:"Kak bi bilo ak bi ja bila trek queen???". I naravno odluka je pala....naravno da je za Velebit 100 pala već davno prije. Na početku godine si uvijek zabilježim glavne trke na koje ću ić (čitaj maratone i slično sretan) i bez ikakve vizije ili plana sam si zabilježila i tu trku and the restt is history hahahahaha....

U Paklenicu smo došli dan i pol ranije. Dve noči prije trke smo se spustili sa Baških oštarija u Karlobag, ajme koja razlika u temperaturi.... okupali pese i otišli tražit kamp di ćempo moč parkirat čudo od Kampera.
Nekak smo se uparkirali

Mljet treking 2011. - 4.kolo Treking lige

ULTRA TREK= 50km, cca 1.550m uspona i isto spusta, moj rez: 7h44min37sec 1. mjesto ŽU, 5. ukupno

REZE i FOTKE MLJET 2011

Teren zajeban do jaja nut, još danas imam šare po rukama i nogama dead, mala uspomena sa Bjeđa cerek...



03

utorak

svibanj

2011

ISTRA TREK - BUZET 2011 - 3. kolo Treking lige 2011

A E, konačno se dogodilo nešto dovoljno VELIKOOOOO! da imam razloga i motiva napisat ovdje par redaka, samo je pitanje kada smijeh

POBJEDNIČKI VIDEO - Naj ULTRA cure Buzeta

SRK ALBA - REZULTATI

ULTRA TREK= 57km, cca 3.000m uspona i isto spusta, moj t+rez: 7h47min...sec ;) 1. mjesto ŽU, 10. ukupno

Danas jogiramo (09.05.) i sretnemo Mileta M. ....pita on, kako to da nam je trebalo tako malo vremena eek da prođemo tu stazu. Odgovorila sam mu da smo stazu naučili na pamet yes, još i sada znam svaki detalj i imam osječaj da bi je mogla proči žmirečki smijeh, naravno da mi nije vjerovao, kao i večina vas sretan hehehehe....a to što nam se skoro guzica upalila od sjedenja za kompom i buljenja u google earth, u razne karte, to nitko neće nagradit :D, ali se isplatilo, hebeno smokin. Jednostavno kod "Gipsa" nema milosti, takvu upornost još nisam vidjela, kad nešto "zajuni" onda mora to "pročačkat" do kraj smijeh.
Naravno, da smo usput, dva dana prije trke žrtvovali vrijeme i godišnji te došli u Buzet, malo istraživat i profurat se po djelu staze a nešto smo i odplaninarili i guuuubiiiiliiii se wink...
Prvi put da znam i 3 tjedna nakon treka svaku KT na karti na pamet yes i kako doč do nje.
Objavljivanje da ili ne, 3 dana prije treka eek? Definitivno sam za yes i protiv onog sranja: "otkrit ćemo sve tek prije trke...." bang.
Onda panika nut i ucrtavanje staze prije starta burninmad, ko da smo na orijentacijskom trčanju rolleyes. Možda je tako zanimiljivije i neizvesnije ali onda stvarno imaju prednost samo oni koji teren poznaju od prije. Ja sam za objavljivanje staze barem tri dana ranije ako ne i prije!

Buzet 23.04.11., ULTRA kreće prva, kronometarski start na 10sec. To se za naš tandem pokazalo bolje, u smislu da se ne zaletimo ko sivonje zubo sa ruljom koja krene ko da je trka na 5km sretan
Pisanje retroaktivno hmmmm, ne sretan ...previše se toga dogodilo, jedino što je bilo drugačije u Buzetu do sad (16.08.11.), trčanje, puno trčanja...bilo je ludo i napeto te zabavno. Jaje krasi kamin, naušnice sam nosila tjedan dana wink, mogla bi ih sad ubacit u neku ljetnu kombinaciju cool. Btw, još uvijek znam veći dio staze na pamet i to je cool hahahahahahah

Linz Maraton - NEW PB



NAŠE FOTKE - Linz 2011

PB 42,2km: NETTO: 3:44:20


Khmmmm.....naravno da mi je sve bilo super duper cool "in sploh in oh" smijeh.....7.nebo cerek, sretnaaaaaaa sve u 16 i ovak sretan....ali bilo mi je ipak nešto najsimpatičnije wink u trkačkom smislu. A to je izjava Prezidente-a:"...novi osobni r., a nemaš treninga ni za polumaraton :D...!" Hebenoooooo smokin

09

srijeda

ožujak

2011

09

srijeda

veljača

2011

1. Zagorje trek - treking liga 1.kolo

05.02.2011, 09:30.... KrApInSkE tOpLiCe
Kategorije/KM: joging, planinarska, ultra...

MOJ REZ: Planinarska cca 27-29km, 1.150m uspona, 1.100m spusta, 3h27min, 1. mjesto ŽP


FOTKE BY I.C. - KLJIKAJ!!!!
FILMICH Z1, neslužbeni rezultati, fotke



Prvo, sve pohvale organizatorima thumbup, treking za +5 cool. Sve je bilo kako treba i više. Imam osjećaj da je to zato jer su dečki iz zagorja party dobrano skenirali kaj i kako na dosadašnjim trkama i jednostavno nam poklonili sve ono kaj je do sada falilo smokin...
Naš trek je zapravo počeo već u petak 28.01. zujo, kad smo išli gledat stazu. Ajme rolleyes wink, jedno 6h smo proveli vozeči se - off road smokin i malo manje se pentrali i našli sve kontrole i kratice Hajdine zrne. Kad ono za par dana detaljne upute sa svakim vuglom i kamenčičem na stazi....ispalo je skoro kao da nismo ni trebali se toliko mučiti sretan, nije, i tekako nam je dobro došlo wink. Naravno, trebalo je još provjeriti ostatak rute,zato su Ivan i Ivka (koja je btw mislila da će to obaviti za cca sat vremena max smijeh) obavili još jedan check out od Hajdine zrne pa sve do cilja, svaka čast thumbup.
Ujutro pred start ugodna atmosfera pjeva, ljudi ko u priči, neobično za treking...

06

ponedjeljak

rujan

2010

VELIKA PLANINA - Open Race, SP u Planinskom trčanju



05.09.2010., Kamnik/Stranje, 7.30
12km, 1.300m uspona, 75m spusta
rez.: 1:55:47


SVI REZULTATI - Timing LJ
FOTKE by Kacnje

02

četvrtak

rujan

2010

1. Jaskanski EKOFLOR maraton

29.08.2010., 15 i 42 km,

NAJAVA i REZULTATI - KLikaj ak te zanima: di,kada, zašto, kako, blablabla???!!!
Fotke by AK Jastreb
FOTKE by Vanja P.

odtrčala 42km, 2.250m uspona i isto toliko spusta: 5h50min


Eto, konačno opet jedan slatkiš "za mene" wink. Kao treking - "ali bez klamerica": citiram nekoga bang...
Profil staze ubitačan, gore sam srednje brzo hodala, a dole bez kočnica...meni taman cool..

U nedelju ujutro nas se skupilo manji broj nego uobičajno, na maraton smo se odvažile samo Veronika i ja, tak da mi je postolje bilo zagarantirano zubo. Na startu smo se dobro zabavljali, jer je startni pištolj zaštekao, a Breza-ko Breza je razvlačio i najavio start 5puta sretan da bi na kraju sam vikao "Bammmm" ili tako nešto smijeh...a startni pištolj je opalio cca 7 sekundi nakon toga rofl...
Prvo su nas izvrtili od starta iza doma gore malo okolo i dolje nazad manji krugić od cca 2km... onda smo se počeli penjat na Plešivicu nut, pa po hrbtu dole gore i sveeeee doljeeeee, preko livade do Okića di je na Stiplošekovoj okrjepi bio špek&luk njami-genijalno....onda sa druge strane opet uspon na Plešivicu, još hebeniji dead nego prvi, okrijepa i usmjeravanje sa vodom, pa opet malo po grebenu dolje-goreeee, onda opaaaaki thumbup spust nazad do Starta - cca 15km i kraj za kraću trku. Popila sam cedevitu i vodu, uzela svoj proteinski napitak sa tobolcem i krenula. Pridružio mi se g. Puh-najstariji maratonac u hrvata i vjerojatno sa najdužom aktivnom trkačkom karijerom. Iako ide u brdo ko lokomotiva i podosta je brži uzbrdo od mene, ipak je usporio da se ne bi opet izgubio (kao na Sljemenskom maratonu) i pridružio mi se u pentranju...sama sam morala malo kočiti zijev na nizbrdicama - kojih do 35km nije bilo puno da me može pratit...tako smo bauljali 20km, pričali o svemu i vsačemu...npr.: nama je danas "fensi-šmensi" trčati maraton u pustinji, a Puh je u Sahari po dinama 69' iz dosade počeo trenirati i vratio se trčanju. Spominjao je i Kanadu i -50 stupnjeva, trenkanje i trčanje svuda po svijetu...ali ipak nam je uz sve te priče na djelu, onog zimskoligaškog makedama, bilo dooooosaaaadnooooooo rolleyes sretan, ako se ikako može izbaciti ono sranje iz trke - neka!wink.....jao, jao - prejao...iza svekog zavoja ubitačnog makedama, sam već mislila da je kraj, tempo nam je bio brzo hodanje/trčkaranje...nisam bila umorna, ni malo....ali mi se hebeno nije dalo peglat glupi makedam rolleyes....no brzo je i tome došao kraj yes i opet smo prošli BOGATU! okrijepu na vrhu Japetića, cola, pivo party, voda, kolači, banane, šečer, naranđe njami...ajme, svega thumbup....malo smo se okrijepili i krenuli dalje...teren se je brzo počeo spuštati, meni taman wink, a Puhu baš i ne....kad smo se spustili na cestu i prešli na međugreben za cilj ja sam udarila dalje smokin...čak sam i predložila da krenemo malo žešče ne bi li stigli ispod 6h... Odem ja naughty, gledam strelice yes, praktički se vračamo po istoj stazi....dođem do skretanja oštro desno dolje, okrečem se vičem da treba desno, spustim se dolje na glavu smokin i još viknem par puta:" Desno, desno,....!", ali g. Puh se izgubio ko Veliki zubo...dosta sam glumila dadilju smijeh, još sam stala pišat i pit vodu na potok, a njega nigdi...ahhhh, prolazim poznate djelove, na vrhu Japetića su nam rekli da smo 12. i 13., međutim na zadnjoj okrijepi cca 2km do cilja da sam 9., to me malo zbunilo, a i razveselilo....malo sam još ubrzala, one kratke uspone odhodala i uletila u cilj za 5h i 50min thumbupdefinitivno odmorna, ono, ko da sam odtabanala 3 kruga oko Jaruna i sad ću na pivo wink...ljepo sam se uštedila na stazi, u kočenju i neumaranju sam postala već pravi majstor zubo...
Eto to je bilo to. Organizacija za +5, boljih ljubaznijih i dostatnih volontera na trkama još nisam doživjela. Bravo AK Jastreb i vidimo se do godine...

12

ponedjeljak

srpanj

2010

ELF SLJEMENSKI MARATON

Junakinja dana u sredini: Veronika Jurišić i Janezicex2kom ;)











11. SLJEMENSKI MARATON, 42,2km,
1420m uspona i isto spusta
/ Brdskiiiii maraton dead

REZULTATI I PUNOOOOO FOTKI - klikaj!!



07

ponedjeljak

lipanj

2010

25. plitvički maraton / TR3ĆA SR3ĆA ;)

PLITVIČKI MARATON, 42,2km, 580m uspona
PP PLITVICE - maraton

10

ponedjeljak

svibanj

2010

12h ultra maraton - FORREST GUMP

FORREST GUMP - poredak, fotke

09.05.2010, ZG, Park MAKSIMIR,
START: 9:15:00, CILJ: 21:15:00
Moj rez: 87,750km (10.mj ukupno i 1. u ženskoj kategoriji)
- 30 velikih krugova, 9 malih krugova
- 330m uspona
- aktivno trčala/hodala: 9:33:20 - prosjećna brzina 6:32min/km
- odmor : 2:26:40/3duže stanke sa aktivnim oporavkom na Compexu


Danas (ponedjeljak) nemrem hodati :))), ne boli me ni jedan mišić i nemam muskelfiber ali me bole sve tetive :D, grozno :). Compexiram se od 8 ujutro....popodne ću prošetat...
Ponedeljak popodne - sveopči umor sretan i lagano zatezanje nutarnjeg dijela koljena. Navečer, ne boli više koljeno, lagano peckanje u desnom kvadru i listu, što se pojavljivalo i u utorak do navečer. Onda sam stavila program Muscle lesion i danas (srijeda) me više ništa ne pecka niti ne boli. Vjerujem, da su se mišiči donekle regenerirali, sa naglaskom donekle wink . Popodne ću sa frendicom laganini prošetat na Sljeme, dolje ćemo (preventivno) busom, sutra i u petak ću joggirati cool ako uhvatim vremena (idem na put - a i Compex samnom thumbup - fantastična "spravica"!).


FOREST GUMP
FOTKE by Vanja

Za trku nisam imala nekih posebnih planova. Plan je bio: prevariti svoj lijeni karakter sretan i istrčati 60km a da mi ne dosadi sretan i da poslije još imama volje odraditi što više km naughty .
Startala sam u 9:15, 6min/km i u prvim krugovima odlučila da ću odtrčati 3h u komadu, što bi bilo 30 km. Napraviti pauzu i poslije opet 3h.
Prvih 30km je bilo 'peace of cake' smokin. Zašto 3h? Jer sam ranije skužila, na dugim treninzima i trekinzima, da mi nakon 3h sve skupa postane predosadno rolleyes i osječam se bezvoljno zijev.
Uzela sam čik/gablec pauzu smokin, napravila aktivnu regeneraciju gluteusa - jer me ta najviše zatezao. Zamjenila sam tenisice, koje su bile očiti zajeb headbang, jer me već nakon sat vremena počelo sve živo "škakljati" i zatezati (preistrošene tenisice po mom laičkom mišljenju). Navukla sam nove NB760 i super su mi, presvukla čarape i dres....
Nakon 45min pauze (planirala kraću - ali nije išlo wink) krenula sam u drugi dio svog plana. Prvi krug sam bila malo pokočena dead ali kasnije je išlo. Sporije nego u prvom dijelu, prosjek 6:25min/km (sa odlaskom na WC i par kratkih stajanja na Compex punktu). E tu su se već svi raspitivali tko je koliko krugova napravio. Trčala sam sa GPSom i više gledala km a ne krugove. Međutim, nakon nekog vremena sam ipak počela gledati broj prolaza, jer mi je više bilo glupo odgovarati sa:"Ne znam." smijeh. Kad sam prošla cca 20km (ukupno 50km) mi je bilo već pun kufer nut, ali zapičila sam si u glavu da moram napravit 60 jer tko če poslije još 5h razvlačit kako i šta zubo. U drugom dijelu sam u 3h pretrčala cca 28km (ukupno 58). Otišla na čik/ručak pauzu smokin. Presvukla/zamjenila svu opremu osim tena naughty. Napravila aktivni oporavak na kvadricepsima. Nakon nekih 40min sam krenula dalje trčati.
E, treći dio je već bio puno teži dead. Ne osječate umor (kada ste u formi) ali sve živo vam se pokoči namcor, meni najviše ahilove tetive i stopala opčenito. Na tome ću očito morati poraditi zubo.....Pretrčala sam 6 krugova u 2 sata, nakon svakog prolaska kroz start/cilj sam uzimala vode ili kaj se već nudilo, tu i tamo napolitanke i bananu. Opet otišla na čik pauzu i presvukla se te napravila regeneraciju listova. Ne znam nakon koliko vremena sam krenula u četvrtu turu

03

ponedjeljak

svibanj

2010

Kamešnica 2010

02.05.2010, Otok (Dalmatinski)
10:30, 12,3km, 640 uspona



Rezultati


FOTKE Kamešnica

Ajoj, bilo je vručeeeeee, sunce nas opalilo ko da je 01.07.a ne "prvi MAJ"

26

ponedjeljak

travanj

2010

Mini trek - kameni svatovi

24.04.10., TRAIL TROPHY ZAGREB 2010 /3.trka - poredak, najava rezultati

11:00, PD Glavica/PP Medvednica
23km, cca 1000m gore isto dole, CILJ: 2:57:55


FOTKE
Video sa trke by Janko KLIKAJ!


Gore, gore, gore, dolje, dolje, doljeee, pa gore, gore nut, goreeeee a u p.m. ;DD ....gore, gore, goreeeee, oooooo..... yesssss, dolje, dolje dolje, i tako sva tri sata u krug hahahahahaha......

Obično na trku stižem barem sat vremena prije starta naughty, da se malo adaptiram, mentalno prilagodim mozak na okruženje, zagrijem laze, … Na trekinzima (pa i na ovom, za mene - dosta poznatom terenu te laganim za orientaciju) je izrazito važno, da dođete malo ranije, prikupite sve moguće informacije o terenu yes, raznim taktikama wink, savjetima o kračenjima, najisplatlivijim putevima,….
Ovaj put ništa od toga tuzan, došla sam u zadnji čas, ponešto sam već znala od prije, teren sam prošla u zadnje 3 godine najmanje 5 puta sve popreko, na Traversi i raznim treninzima…Zadatak je bio skupljati naljepnice sa 6 Kontrolnih Točaka, u bilo kojem smjeru neovisno o redu istih…
Noge uobičajno teške rolleyes, već na samu pomisao da treba trčati uzbrdo obračao mi se želudac dead. Tako, da sam, kao i uvijek, krenula malo lakše (ne baš hodajuči), čekala prvo izravnanje yes prema KT1 Jambrišakovo vrelo na Ponikvama (na planin.stazi br.8), gdje sam malo prije KT1 prestigla par ljudi koji su na startu PD Glavica imali lakše noge…. KT2- malo poznati široj masi, ali zato pravi biser Medvednice - Slap Sopot nalazi se u blizini staze 1M, nemrete fulati, jer sa svih smjerova iskaču natpisi na stablima za isti thumbup. Međutim, ja koza smijeh, sam se malo zatrčala lud, zaboravila sam gledat gore, jer skretanje desno, sa 8mice poslije KT1, je dosta blizu. Nisam bila jedina sretan. Zoran O. i Šiljo trče, gledaju eek, sve se pitamo dali dobro idemo, a Šiljo nas je čak upozorio das mo fulali skretanje - dali , mi znamo neki bolji i brži put zubo?! Sreli smo brdskog biciklistu koji nam je samovoljno potvrdio istu informaciju, dobronamjerno nas upozorio das mo face ako znao neki bolji put do Slapa Sopot rofl….Sve se to događalo u par minuta, ništa strašno, kartu smo imali podosta uvečanu, teren poznajem….Hopa! smokin skrenemo dolje, u udolinu prema potoku, pa ćemo po potoku prema slapu, nismo puno izgubili. Kvalitetno smo se zablatili i uprljali cool, izašli na onaj široki makedam, pošli na slap po naljepnice. Susretali smo se sa trkačima koji su nas zbog našeg gubljenja prestigli, neke smo kasnjije i mi…
Malo sam se otpeljala dole po guzici nut, oprala pod slapom i već smo krenuli GOREEEEE zujo prema KT3-Risnjaku. A, uspon ubitačan! cry. Na djelovima doslovno grizete koljena, jedva sam čekala da se popnemo na široku stazu yes, da se više malo teren izravna. Nakon odmora na izravnanju sam počela trčkarati na nizbdicama, u brdo brzi hod, non stop su bili tu Ivana&frend, Janko, Vareškić, Šiljo, Miro,… malo naprid, malo iza – i tako, blizu Risnjaka (nama uzbrdica, povratnicima prema KT4 nizbrdica) počeli smo opet susretat brže trekera/trkače, prema kraju uzbrdice, sam već mjerkala naughty, kalkulirala - koga ću moć prestič sretan…zadnja je prošla Goga O., a Vareškić i Šiljo su me prestigli na Risnjaku dok sam točila vodu koja je kapaaalaaaa iz pipe… “Eeeeee, sad će nizbrdicaaaaaa”: si mislim thumbup, “Idemo, 6. brzina….!!” smokin. Prema KT4 Pšeničnak (do tad nikad vidjela, ni čula sretan), smo prošli kraj Grajfove kopanje. Srela Žanu, koja se penjala prema Risnjaku, pokazala joj di se mora vratit, Kikija koji je odustao jer ga boli list, i već je tu bila Gogica koja me preimenovala u Transformers hihihihihi,…uvijek se krajcamo, ona mene dobije na uzbrdici a ja nju na nizbrdici….Meni je bio strateški dio trke taj Vrh Pšeničnak. Imala sam veliku sreču da sam uletila u društvo Šilje i Vareškića, jer smo mi nekako (neznam kako i di smo mi to popreko došli eek) dotrčali na KT4 prije puno trkača, koji su bili debelo ispred nas na KT3. To mi je ulilo volje i samopouzdanja yes, malo sam bila več umorna gladna i žedna. A treba još doči na KT5 Kamene svate, a teren non stop, dole, gore, dole, gore dead…. orientacijiski nezahtjevno, jer samo pratite stazu br. 6, natpise za Kamene svate. Plus toga, smo počeli već susretati najbrže koji su trčali nazad po 6 prema Cilju. Znala sam, da moram negdje na povratku skrenuti desno na 1M, kartu sam cijelo vrijeme držala u ruci, a probala sam što više držati Vareškića i Šilju koji su dosta vukli. Međutim na povratku sa Kamneih svata su ostali iza. Nazad do skretanja sve već poznato, jer smo malo prije to sve već prošli. Onda skretanje desno, pratim 1M, trčim, trčim, trčim, traje, to traje, nono malo gledam na sat, malo u kartu, dobro sretan sve OK, odem pišati,… onda mi se u jednom momentu počelo pričinjavati da sam možda otišla predaleko eek,…prestigla sam jednog trkača, koji se dobro izmorio, nakon 500m sam ga pričekala, jer sam se plašila da sam možda opet negdje zaboravila skrenut zubo, iako sam znala da nema skretanja, ali – “ziher, je ziher!” wink….ljubazno mi kaže, da smo na dobrom putu, da ćemo izbiti na asfalt, koji vodi na CILJ PD Glavica. Tak je i bilo, malo mi je bilo već pun kufer trčanja, ali htjela sam doći ispod 3h, uspjela sam thumbup….U cilju nas je popisivala Višnja, došla sam 3. od cura. Presvukla se, postavila stolice za Compex, još odradila aktivnu regeneraciju drugim trkačima, pojeli smo ručak,…. Onda proglašenje… Lijepa trka, super vrijeme, prekrasan ambient. Preporučam zapadni dio Medvednice, pustite se Leusteka, Gipsa & Bikčevićeve wink malo, odite na Risnjak, Kamene svate, Glavicu,… thumbup

20

utorak

travanj

2010

9. Riječki polumaraton

18.04.2010., Rijeka, Korzo, 09:30 - klikni/staza

21,1km, 130m uspona isto spusta


FOTKE: Start/Cilj
VIDEO by Igor Podnar
Fotke, Homo si teć i polumaraton/proglašenje



Ujutro smo se po starom dobrom običaju skupili kod Bile na rotoru i potrpali u aute. Ovaj put je vozila Žana, a u društvu smo bili još Ana V., Stanko/međimurec i ja. Bilo nam je jako zabavno i do odredišta/Rijeka-parkiralište smo trebali duuugiiiihhh 1:50 zijev... sa jednom piš pauzom zubo.... Sve smo se nadali, da će nas poslije Lepenice i tunela pozdraviti sunce yes, a ne kiša, koja nas je prala kroz cijeli Gorski kotar...ništa od vedrine no. U Rijeci nas je čekala Barbara B. mah i uputila nas na parkiralište iznad Korza/samo 1min od starta, koji nitko od nas ne bi našao eek ni za sat vremena vozanja po Rijeci sretan...
Slijedilo je podizanje startnih brojeva i kavica na Korzu, slabo rominjanje kišice, presvlačenje, zagrijavanje, uslikavanje i slične radinosti...Start u 9:30, kiša je prestala, ovaj put bez govorancija, pa me malo iznenadio pucanj, jer sam taman vezala vezice dead.
Krenula sam za masom i osluškivala tijelo, te probala ne ići pre-brzo. Prvi prolaz mi je bio oko 4:50, što je OK, a moglo je i sporije....nakon 2.km počinje «famozni» dugački uspon nut, koji traje do malo prije oznake za 5.km-koji je na dnu nizbrdice. Cijelo vrijeme sam trčala uz Sunčanu S.H. wave- iskusna ultra trekerica, koja me je odmah iznenadila sa super trkačkom formom thumbup.. Ja sam disala ko slon, bilo mi je nekako previše vlage u zraku i čak malo sparno iako sam to više pripisivala mojoj formi wink...Ubrdo smo «vukle» oko 5:30-5:10/km, nizbrdo sam se udaljila, a na uzbrdicama i ravnim djelovima me se Sunčana držala - ko krpelj zubo hehehehe....već na prvoj uzbrdici sam malo jače povukla, pa je bila par koraka iza mene, tako da je nisam vidjela/ostatak trke sam trčala sama....ali sam zato sve do 17. ili kojeg već km čula domače navijače, kako viču: «Bravo Sunčana, ajmo!...» i tako...a ja sve nisam mogla vjerovat nono, da je još uvijek tako blizu – svaka čast....malo me hebala i taština wink, jer si nisam htijela dozvolit da me prestigne «trekerica», jer ja kao - toliko treniram trčanje rolleyes - a oni «samo bauljau» po brdima smijeh – sramote hahahahaha rofl....ono.... ne bi ja nju, sad lovala, da me prestigla ili nešto mjenjala u svom tempu, ali me debelo natjerala da ne puštam ni malo i bilo mi je ok, nisam se ništa pretjerano umorila, jer ima puno nizbrdica -dovoljno za pravi odmor thumbup..... štedila sam se za zadnjih 2km, koji su ravni, di mi je razlika u brzini naspram nizbrdica «ogromna» (čitaj ravno/sporo)...no nisam ja razmišljala samo o tome, nego sam jedva čekala kada ćemo se približit okretu, da malo vidim najbolje, pa da se pozdravljam sa trkačicama/čima, pa opet posli okreta ... da malo mašem mah i zezam se fino, te mi tako brže prođe vrijeme, sve je to zabavno i vrijeme u trci postane sasvim relativno. Polumaraton je taman, ni predug ni pre kratkak....
Poslije okreta sam, ispred sebe, počela primječivat trkače koji su sve više padali u tempu yes ...koje sam i prestigla...naravno, opet mi je bilo bitnije da prestignem koju curu a ne muške, oni imaju svoju trku, a i ima nas svakojakih kategorija i proporcija te spreme, pa je to sve relativno. Prvo sam prestigla Želimiru K. mah Iz Slavonskog Broda, koja je sve bolja i bolja na maratonima. Poslije trke smo malo popričale...žena trenira/ trči kad stigne od obiteljskih obaveza i to bez ikakvog programa ili plana a NY maraton je trčala debelo ispod 3:30h, mislim oko 3:25:....WOW....na polumaratonu ju još uvijek prestignem, jer je tip «laganog zaletača» (mislim da je preko 15g starija od mene, tak da bi ju morala dobit za puno više minuta, samo da se zna wink), za razliku mene – «diesel motora» zubo....do kraja uspona-poslije okreta (12. km-15km) se baš ne sječam, mislim da je palo par muških skalpova...do 16. km ništa ekstra osim što me prvo prestigao jedan debeli stari lud, koji mi je jednom prilikom rekao da moram smršavit rolleyes– svinjo jedna hahahaha zubo (ali to je u trkačkom svijetu – tako «pre»normalno)...u daljini sam mjerkala tih zadnjih 5 km dve curke, jedna je bila dovoljno blizu i u vručim hlačicama naughty, da sam mogla vidjet da je žensko, a druga je bila dosta daleko, ali ima dugačku kečku koja je vijorila livo/desno, malo sam se poigravala sa razmišljanjem, koliko, to one cure/usporavaju i dali bi ih mogla u tih 5km stič wink...jako zabavno....prvoj sam se na par metara približila već negdi na 18. km....onda me na 19. prestigao Darko T. iz Veterana eek, to me iznenadilo, jer je bio poslije okreta dosta daleko, ali to su sve stare iskusnjare (čitaj imaju debelo preko 50g...možda čak 60g?)....ona sa kečkom mi je bila sve bliže, tako da sam se i dalje zabavljala sa taktikom zadnja 2km.....kad se staza izravna i u nogama nemam više one «nizbrdske brzine» no...do zadnjeg km sam se već skroz približila curi sa kečkom i skužila da je to Iva T. wave, koju sam već jedanput slično prestigla na UMT-u/planinarska i oduzela joj 3. mjesto belj. Ne poznajem ju osobno, ali sam joj dužna najmanje kavu party....
Poslije opakog sprinterskog finiša nut sam išla rastrčavat u suprotnom smjeru polumaratona i bodrila ostatak natjecatelja/ica te se pridružila Jasminki P. na zadnjih 2km ...njen prvi polumaraton, super je bila thumbup i uopče se nije nešto potrošila, još je ona stisla zadnjih 300m...
Poslije presvlačenje, klopa njami na Korzu- besplatna fritaja sa šparogama, kavica party i čekanje proglašenja...palo je puno PB-eva u klubu, svi smo bili jako zadovoljni i sretni...

14

srijeda

travanj

2010

Proljetni Sljemenski krug

11.04.2010., nedelja.... Vanja and Micka - Izviđačice
Start: BLIZNEC, 10:08:18

sljemegelender.blog

KT1 Tusti Vrh - našle bez problema
KT2 Raspelo kod izvora na stazi br. 52 .-našle
KT3 Kota 523 Grlo - nismo se baš trudile - uslikale prizemnicu
KT4 Pašerov Prevjes - iz prve
KT5 Grajfova Kopanja - izgubile mot i produžile na B.sedlo
KT6 Gornja Bistra - samo dolje i po blatu (kratica)....
krug nastavlja na Horvatove stube, ali smo na račvanju za Markov travnik odlučile za "Gelender", jer bi inače to sve skupa trajalo do prekosutra zubo, tabanale smo po stazi br42, Vrh, Šumske Jaslice, Leustek.
CILJ BLIZNEC
trajanje: sa Grahom na Risnjaku i preko 9hdead....ajme, dve pužice smijeh

Cca 33km, 1900 uspona isto spusta

FOTKE

12

ponedjeljak

travanj

2010

1. Dotrščinski kros

tri lepe ritke ;)











10.04.2010., TRAIL TROPHY ZAGREB 2010 /2.trka

ŽENSKA TRKA: 8km, 200m uspona isto spusta, start 10:45
MUŠKA TRKA: 12km, cca isto uspona i spusta, start 11:45

Rezultati
Fotke by Dugić
Fotke by Pinky

Ajme, bilo je zabavno rofl. A staza - prekrasna thumbup , vrijeme nam je bilo TAMAN cool....uostalom klikaj na fotke pa ćete vidjet wink.
Dopedalirala sam biciklom nut oko 10 (cca 14km jutarnje vožnje dead). Prije toga sam u "NB store" išla gledat tenisice - koje se nude, za nagradne bonove od prošlogodišnjeg cestovnog i Planinskog kupa RH. Ništa posebno tuzan, jer je izbor limitiran zijev, nema ni mojih brojeva rolleyes, a osvojila sam 2x 5. mjesto ukupno...ahhhhh hrvatska
Tak da sam se već prije krosa, ne zagrijala nego malo umorila zujo, jer sam tek počela redovno voziti bicikl.
Ženski start je bio odvojen, meni ne smeta, naša staza je trajala malo manje od 8 km. Meni na dan trke dobro poznata yes, jer sam ju prošla 2 puta kada smo mjerili i pripremali istu za trku.
Krenula sam relativno brzo nono, prvi km sam trčala sa Petrom P. i skužila da to nebu dugog vjeka zubo, jer jednostavno nisam mogla produžit korak nono, u principu sam se nadala da će što prije nizbrdica sretan, da se malo odmorim. Ubrzo sam "ostala sama", malo smo se križale prije i poslije prve nizbrdice u 2. km ali su me do 3. km prestigle obe cure koje su stigle u cilj par sekundi prije mene wave, usprkos mojem talentu naughty na nizbdicama su bile bolje smokin.
Na 4. km me je čak sustizala Iva R., ali sam joj na nizbrdicama ipak pobjegla sretan. Na 5.km smo imali jednu žestoku nizbrdicu eek, di je čak bila vezana sajla za svaki slučaj thumbup... od tog djela i sve nadalje kada je teren bio blago nizbrdo, malo gore/dolje, blato i di se barem 6x trebalo proči kroz potok cool sam se skroz i približila onim curama koje sam spomenula prije. Jako sam uživala u gackanju i terenu thumbup. Na samom kraju trke je bio jedan mali uspončić - pravi slatki bombončić smijeh, /a mi još nismo počeli sa brdskim dionicama wink/, tak da nisam mogla parirat curkama, koje su bile bolje....
Etooooo.... trka/staza fenomenalna....organizacija-naša, to ne-bum hvalila, to se zna...
Meni je najzabavnije bilo bacanje riže cerek - baš sam se nasmijala
zubo

04

nedjelja

travanj

2010

5. Labinjonski treking

LABIN 03.04.2010, Stari grad 10:00
KATEGORIJE:

Aktivna: 12km
Planinarska: 30km
Ultra: 60km


FOTKE: SRK-Alba -linkovi , Sopina
UTISCI TREKERA:
Inot&Sebi na TF-u, Žohar

PRIJAVA:
ULTRA - odustala na KT 6
ODRADILA: 6h28min, 41km, 1700m uspona i isto spusta



Čestitam svima koji su završili Labinjonski treking, u bilo kojoj varijanti/kilometraži zubo.

Dugo, dugo,.....nisam bila na «pravom» trekingu, pa mi se opet 'zaluštalo' yes. Odmah, na početku ovog (najvjerojatnije podužeg) posta moram zaključiti, da sam doživjela sve ono šta sam željela i šta mi je od trekinga najviše falilo. Stvari koje se u drugim vrstama trka ne može doživjeti. A to je: slatka neizvjesnost, nepoznavanje terena, avantura, dugotrajnost, prekrasni krajolici, prepričavanje svakojakih treking dogodovščina ostalih sudionika.... thumbup Ja sam zadovoljna i sretna, bilo mi je jako lijepo i što je najbolje imala sam društvo za +5: «Pozrav in poljub Sebastjani in Inotu...!» mah
2010. godinu sam u «trkačkom smislu» započela u «zen tempu». Nema ganjanja namcor: trki, rezultata, programa treninga i slično. Volim sport opčenito, trčanje je postalo dio moje svakodnevice i nakon par godina iskustva trčanje mi je čisti užitak i želim da tako i ostane.
Kako ove godine nisam išla na «proljetni maraton» u sklopu trkačkog programa, tj. provjeravanja forme/popravljanja PB-a nakon zimske baze, odlučila sam se za treking u ultra varianti i prijavila se na Škraping (na koji nisam išla) te na Labinjonski trek...
U duhu meni novog pristupa, nema više opterećenja, dali ću ja stvarno realizirati odlazak na trku, sudjelovati i završiti...realizacija same pripreme puta je ostavljena za zadnji čas...tipa ako stignem pobječ od obaveza i u krajnjoj liniji si uopče u nekoj recesijskoj varianti to priuštiti wink, onda ću se pojavit na startu ako ne, ima vremena i prilika za neke druge avanture.
Putovala sam u petak, malo autom malo autobusom,. Silvia Š. sljemenašica iz Labina me lipo ugostila u svom domu... te me tako spasila od muke putovanja u ranim subotnjim satima te eventuelnom trošku nočenja u nekoj drugoj varianti. Popodne smo malo prođirale do starog grada, pokazala mi je start i cilj, sa dečkima iz Zaboka koje smo srele u điru smo malo proučili di bi mogao ići početak trke i tako. Kasnije smo se odfurale i do Rabca, do KT2 Svetionik Sv.A.. Ostatak večeri smo provele u Dubrovi i odjoggirale 2 kruga po Parku spomenika te otišle spremati večeru.
Ujutro dizanje u 7:15, kavica, doručak njami, spremanje ruksaka, oblačenje, sveopče pripreme...društvo su nam pravili Vukodlak i prijatelji koji su spavali u susjednom apartmanu. Oko 8:40 smo došle na stratno/ciljni prostor, di je već sve vrvjelo od šarenih trekera i trekerica. Pregršt boja, razne opreme i nasmijanih ljudi su ukrasili preljepo travanjsko dopodne u Labinu. Na prijavama je sve prošlo brzo i profesionalno. Dobili smo 2 karte za ultru, karton za perforiranje, lijepu dizajnersku/pamučnu/strukiranu majicu i promo material Istre. Prije tehničkog sastanka sam sjela u kavanu te se po starom dobrom običaju informirala o eventuelnim strateškim pitanjima o alternativnim putovima i savjetovala o orientaciji na terenu. Mislikm si: «Koga ću pitat?»...pogled mi kruži po «trgu». Naravno, tko drugi nego Somina AKA Sopina, Teflonski AKA Orehoci i društvo – iskusni orientacisti, a već su prolazili djelove di ću ja taj dan tek prvi pu «bauljati». Zahvaljujem na korisnom savjetu smokin, jer od KT2 do KT3 je najbolje ić uz obalu, nema uspona i cijeli put je moguće ugodno trčkarati.
U 9:15 smo imali spomenuti tehnički sastanak u gradskoj vječnici (dobra dosjetka organizatora) di smo dobili zadnje upute i opaske. Poslije toga još «pi-pi», zadnja hidracija party i provjera opreme te priprema na start. U zadnjih nekoliko minuta sam mjerkala ultraše i kalkulirala koga bi mogla pratit jer na nepoznatom terenu i u tako zahtjevnoj trci ne mogu trekati sama jer ću trku završit već na KT3. Odlučila sam se za Sebi i Inota, pa kako bude, ak bu išlo OK ak ne, bumo videli....
Start Ultre u 10:00. KT1 Špilja Aldo Negri, krenuli smo nizbrdo, staza skliska, blatnjava, uzka, na djelovima se stvala gužva, ali ništa strašno. Opet pohvala organizatoru: planinarska kategorija je krenula 15min iza Ultre pa nije bilo veće gužve. Kad smo se spustili na ravni dio uz lungo mare u Rabcu, kretali prema KT2 Svetionik Sv Andrija, svi su jurili ko sumanuti nut, već na 2.km nam je bio prosječni tempo od starta 5:30, a ovi naprid kud i kamo brže...uffff mislila sam si: «Lakše malo, imamo još cijeli dan i puno km te uspona pred sobom.». Malo mi je već bilo vruče, smetao me i ruksak sa kojim sam po prvi put nakon «u-la-la» vremena uopče trčala (brojim u godinama ne mjesecima) eek. Staza je bila zamišljena tako da smo se morali po šetnjici kroz lungo mare dio vračati nazad prema KT3 Uvala Prtlog pa je bilo interesantno vidjeti sudionike u povratku, pratiti poredak i promatrati tko je koliko spreman i tko se precijenio. Ali to je sve varljivo, ni ja na slici na KT2 ne izgledam «najbolje» a osječaj i daljnji tijek trke nije bio ni blizu spomenutog izgleda. Prema KT3 smo krenuli po onoj stazi uz more a ne gore po ucrtani stazi prema karti koja je navodno puno teža, barem po prepričavanju ostalih trekera. Naše slovensko društvance, je bilo podosta skepnično sa razvojem događaja do KT3, samnom na čelu, na kraju je sve dobro isplo. Prema kraju obalnog puta su nas već dostigli najbrži iz planinarske, tako da smo prema KT3 zajedno tražili prolaz sa obale i konačni cilj tog djela. Na KT3 nas se skupilo podosta i neki su prema KT4 Vrh Oštri nastavili uz obalu pa gore prema selu Škrokoni, a ostali su skrenuli desno gore pa na kapelski put i onda valjda po markiranom putu na Oštri. A mi? Kud svi tu i mi! smijeh....Većina je krenula obalom pa tako i mi, pentrali smo se po putu gore, naravno veliku grupu smo brzo izgubili iz vidokruga, mi smo naime u brdo hodali, nizbrdice i ravne djelove trčali. Cijelo vrijeme smo u ruci držali karte. I po prvi puta mi se na trekingu dogodilo za mene nešto ne pojmljivo. Snalazila sam se po karti. U svakom času sam znala di sam i di idem, fenomenalno. Iako je trka bila orientacijski zbog nepoznatog i u dijelovima nepristupačnog terena dosta zahtjevna, ipak se odvijala u večem dijelu kroz poluurbane sredine. Pa se tako na karti lako dalo prepoznati određenu cestu, selo, a najlakše je bilo prepoznati relijefe uvalica za vrijeme bauljanja uz obalu... I izašli mi tako u Škrokonima, sreli blatnjavog Goleca koji je tražio natj.karton. Malo se posavjetovali s njim i krenuli prema Crnome, naravno, pravo, neracionalno duboko dole na 0m u Sv. Marinu, a već znamo da ćemo se morati penjati opet gore, sve na 531m, ahhhh šta čes sretan, uboli smo put/smjer JZ a ne ovaj sa gornje i drugačije prema našim sposobnostima nije išlo. I popnemo se mi tako u Crni, zamolimo vode tamo neke ljude, koji su svi od reda u subotu bili gostoljubivi i darežljivi thumbup, međutim rijetko tko je domaći da može dati neki koristan savjet.... I tako mi opet po vlastitoj pameti i karti, krećemo prema Oštrome i u Drenju nađemo markirani put i usput jednog totalno poderanog trekera, mislim da je iz Moščeničke drage, koji je isto ko i mi krenio po markiranome putu prema gore, mi svi sretni i zadovoljni, prve markacije ta dan, ono fino....pamet na pašu i gledaj marke, jupiiiii....Ubrzo su nam počeli u susret stizati spustajuči se prvi Ultraši. A mi!? eek, ono: «BLINK, BLINK, BLINK!!!....» iznad glave.....»Ajme, kaj je sad ovo?!», ubrzo smo došli do zaključka da su vjerojatno oni došli na Oštri od ozgora i da ako nisu, da je varijanta spuštanja nazad bolji, brži i bezbolan put prema KT5 Svetionik Ravni. Dogovor je pao da se i mi nakon perforiranja spustimo nazad dolje u Drenje i krenemo prema Ravnome. Na povratku smo i mi susretali trekere, iz Planinarske kategorije. Baš je bilo zabavno se bodriti i pozdravljati cijeli dan. Prvo spust nazad sa Oštroga u Drenje po šumskom putu, iz Drenja prema Ravnome, skoro sve nizbrdo i asfaltirano. Prestignemo dvoje, prema dojmu «domačih» ultraša i raspitamo se dali je označeno za svetionik, kažu da nije, pa smo bili malo oprezniji. Snalazili smo se kako smo znali, u glavnom smo pitali i gledali kartu i stigli zajedno sa onom dvojicom na KT5 iako su bili prije toga iza nas – odmah su nam bili bljak zubo, ono, pizde trekerske zubo i to hahahaha. E sada počinje «naš dio priče», mentalni sklop, kada meni padne na pamet: «Ne da mi se više, odustat ću!» nono. Prilikom spuštanja na KT5 opet po treći put sretnemo ostale ultraše, u ovom slučaju Anicu H. i Paolu V., neznam tko još.....kao i uvijek do sada: osmijeh, pozdrav...ali hebemu zaliven, proradila je taština....pa neće oni nas prat samo tako, mi smo do sada odmarali, sad ćete vi vidjet....hahahaha. Bahatluk je počeo smijeh. Ovi dva trekera kaj su došli na svetionik kao i mi, krenu pravac na «zabranjenu» blabla zonu, kreću u tako zvani coastiring, mi brže bolje gledamo kartu: «Aha, tu je nakon cca 500-800m obale ucrtan neki kao suhozid, mi ćemo tu gore pa popreko, za Skitaću. I krenemo mi nadobudno, sve se to događalo u sekundama, mi za njima i deremo se: «Hej, kam vi idete, dal znate neki put, halo???...» ovi ništa, samo idu, a mi za njima. Svi veseli, kako ćemo malo avanture doživit i po mogučnosti izači u Skitaći, prestiči koju grupicu....Tako smo pričali Inot i ja, a Sebi ni dužna ni kriva pristane...Tak smo mi coastirali jako kratko i malo, vjerojatno puno prekratko da bi došli do onog suhozida ili putića, šta god je već ucrtano na karti i krenuli ravno gore...mislim ono, đungla je p.d. za ono žbunje tamo, a mi "tvrdoglavi Slovenci" rofl, a još od toga 2 plavuše, ajme majko mila hahahahaha....idemo mi, ne damo se mi, krečemo gore, bush, sve višlje i višlje sve dublje i dublje, bush, ruke krvave od trnja lica puna pajčune, prašine, majice, tajice se trgaju, a nikad kraja i sve gušće i ružnije, ma koji coastiring? - «BUSHING» smijeh, to je ono, o ćemu se najviše pričalo u cilju, o bushingu, nema tog sugovornika koji navečer nije bar malo isprobao novu disciplinu u trekinga: BUSHING sretan....vidimo mi ne bu to sam tak, ali šta sad...nema nazad, isto nam je.... treba se popet i gotovo...ahhhh sranje izgubili smo dragocjene minute a na KT6 imamo limit do 16h, a mi imamo još malo više od sat vremena....a ništa! Upremo mi, probijamo se i više, izađemo iz busha, uđemo u polu coastir sa poljima niske makije i mirišljave žalfije, smijemo se mi sami sebi, malo i pizdimo....ali krečemo se dalje, jer znamo, da je iznad brda selo i cesta....naime stvarno smo u svakom trenutku znali di smo....I izađemo mi do suhozida, kad ono dvojica novih nadobudnih isto iskaču iz busha rofl, pa zajedno krenemo prema Skitači, koju su nam organizatori i preporučili a ne bushing/coastiring uz obalu do KT6 Svetionik Crna Punta. I neki domaći čiča nam lipo objasni di i kako nam je najbolje i on je spomenuo neki put nakon km iza Skitače livo, šta ja znam...nemam pojma, po karti nema toga a na terenu je bio neki široki šljunčani put prije Skitače, ali tamo nismo skrenuli, još smo bili pod dojmom bushinga zubo i nismo se usudili maknut sa asfalta. Minute su sve više prolazile, mi imamo još 50 min do limita a tek se penjemo na Skitaču....Malo preračunavamo po karti koliko bi to bilo km i tako, a meni se sve više ne da.....mrzi me kad me nešto stiska. Dajte mi start u osam ujutro, neki duži limit samo u cilju i ja ću napravit puno km, nema problema, koliko očeš, a nisam tako spora, da ne bi mogla završit ultru...I tako mi se sve već motalo u onom bushu, da najbolje da odustanem dok sam još dobre volje, dok mi je dan još ispunjen smjehom, zezancijom. Dok još primječujem prekrasan pogled na Cres, vonj sviježe pokošene trave, žalfije i borove šume....Gledam na Polar, koji mi mjeri km, da smo mi već na 33.km?! eek, a meni nekak onda matematika nije štimala, pa kako ćemo mi uopče onda završiti trku kad nismo još ni na polovici a tako puno km. I započnemo sa Sebi priču o organizaciji trekinga i komentiranju trasiranja staza i tako o iskustvih šta se sve već događalo. Složile smo se da su oni to malo nadobudno odredili stazu i da su bili prebahati kad su rekli: «Onaj tko ne stigne na KT6 do limita, nije spreman.», ma odjebaus-Miki Maus. Ja sam spremna za pojest ultru za doručak, ali brez presinga. Evo, ja sam, za to da se u treking ligi uvede jedna Ultra «bez» limita naughty...Naravno, svaki vodu na svoj mlin. To su samo bile naše konstatacije i glasna razmišljanja u datim okolnostima. Tako na putu za Skitaču Sebi i ja odlučimo na cca 5h i 15min trekinga da ćemo definitivno odustat, da smo napravile dobar trening da smo na zadnjoj kontroli bile 20min iza Anice H, da smo se cijelo vrijeme dobro orientirale, da si možda nismo trebale priuštit onaj bushing, ali sve u svemu da smo jako dobre i da bolje završit s ovako pozitivnim stavom, jer sumnjamo u nastavak cile priče. A «jadan» Inot se je morao složit s nama, iako nevoljko, i nekako se nije dao, pa je na kraju odlučio da će on ipak trčati do KT6 i da se dolje nađemo, on naime nikako nije htio probiti limit, nego doči tamo prije 16h i odustat. Krene on, nas dve polako hodamo po asfaltu kroz Skitaču, razmjenjujemo mišljenja o tenisicama, kupovini istih itd. Kad nas na samom skretanju za Crnu puntu, do koje naime ima još punih 2km i spusta od 320m, zove Inot i informira nas: da su makli limit i izbacili KT9 i 10, da je velika večina ultraša bila «prespora» i da možemo nastavit trku burninmad... Ahahahaha , jednoglasno smo veselo odbile sretan, da smo završile za danas i da je nama sasvim dovoljo ovo što smo odradile i da smo zadovoljne. Još smo mislile kako je ovo ona kontrola di je čamac, pa smo se nadobudno nadale vožnji do Rabca dead. Inot se je odlučio da ipak ide dalje, ostavio je Sebi na svetioniku ključ od auta, a mi smo ga zamolile da nam sredi prijevoz (još uvik do Rabca smijeh ). Kaže on OK, ima tu još jedan koji je odustao pa nas čeka. Spust je trajao i trajao, naravno, kad smo se vukle ko k.... sretan..usput pozdravljamo skupljače šparoga, a spust traje i traje i stignemo napokon do svetionika Crna punta ukupno 39km 1380m uspona, nakon par sekundi skužimo da ništa od čamca i da se treba opet popet nazad gore ahahahaha....Zezamo se, jedemo, pijemo, prepričavamo zašto odustajemo i tako, kad ono uleti jedan od likova za kojima smo krenuli na coastiring i počnemo se smijati ko budale i nemožemo vjerovati, da smo uz još takvo lagano pješačenje i onaj bushing stigle prije njega. I javljaju se kontrolorima još ostali koji odustaju a ovi provjeravaju ostatak koji nastavlja. Odlučimo krenuti nazad gore na cestu za Skitaču i iskusit sreću u stopiranju, međutim javili su nam da će doči netko po nas, neznam kako i tko je to dogovorio, ali vračao se i ovaj dečko koji je odustao na svetioniku koji je btw isto bio sav izgreben i potrgan no...a uspon na cestu, traje, traje i traje 2km i 320m gore....uffff trebalo nam je 30min oznojila sam se ko prase zujo...Dođemo gore kad eno Inota iz drugog smjera, dolazi sa KT7 da nemože nači put za KT8, da će probat proč kroz Skitaču i tako, ali ga je Sebi uspjela nagovorit da odustane, a i sam je već bio napola odustao....krečemo gore prema pick-up-u, kad ono tamo još troje trekera, svi poderani, popraskani, lakše ozlijeđeni, tek malo prije izašli iz busha ali su duže proveli coastirajuči pa su se svi ispoubijali. Ne zna se tko je imao veću avanturu za ispričat hahahah...prednost za sjedenje u autu smo dobile Sebi i ja, dečki koji su došli po nas/"otpatke sa staze" wink su bili dio Staff-a. Valjda u svrhu fotografiranja, jer je jedan bio profesionalni fotograf, kažu da su iz Buzeta. Ostatak ranjenika se pobacao po kasonu/prikolici, još smo ih zezale da se budu vozili, ko pajceki, da idemo na stočni sajam, hahahahah....Dopeljali smo se u cilj i napravili pobjednički krug na trgu te krenuli na večeru i razmjenjivanje doživljaja....i to kakvih doživljaja....smokin
Ovo je bio pravi treking thumbup, pravi po meni, za mene, jer sam htjela doživjet ono šta sam doživljela 2005. kad sam bila prvi put na Bjelolasici, na svom prvom trekingu. I jesam i bilo mi je lijepo, prekrasno. Na treking ću uskoro opet, a na ultru?, ću još razmislit, možda odradim koji orientacijski trening, onda mogu i sama na ultru, jer mi više nije bitno, dali ću završit i kada ću doći u cilj, to ću odlučit tokom slijedećeg trekinga, ako se pojavim na startu wink...

CU soon...
mah

17

utorak

studeni

2009

23. Polumaraton „ Ivan Starek“

15.11.2009., nedjelja, Jarun/Zagreb, 11:00:00
cestovni polumaraton 21,1km, ravna kružna staza

NB Cestovni kup 2009, Veteransko PH u polumaratonu


KLJIKAJ yes !
AK Sljeme i Starek - rezime by D.J. -
LINKOVI NA FOTOGALERIJE:
by M.P., by Bodo, by Žana & Zoki


I tako, gotova "službena" rofl sezona hrvatskog dugoprugaškog trčanja eek... Naravno, mi ćemo se još ganjati po brdima yes i peglati Lagvić&Japetić, možda padne i polumaraton za žene ZG-VG cool, pa nešto se šuška o novogodišnjoj trci na nasipu smokin.....

Starek- doživljaj, analiza, nepovezano trabunjanje i slično:

Mislim da mi je ovo već 4. Starek , da! Upravo sam potražila stare rezultate, 21.11.06. - moj prvi polumaraton 2:00:49., 2007: 1:49:30, 2008: 1:35:59PB, 2009: 1:36:01;
Jako sam sretna sretan da sam u nedelju istrčala najbolji ovogodišnji rezultat na polumaratonu naughty, od svih 12 koliko sam ih istrčala cool. A najviše me oduševljava činjenica, da sam konačno ove jeseni istrčala cestovnu trku, a da mi nije bilo teško thumbup, kao u Zagrebu i Ljubljani. Jedino u Varaždinu sam se osječala dobro yes, međutim, nisam tako lijepo rasporedila snagu tuzan kao na ovom - Stareku smokin. A kad bi mi se dalo, skupit sve stvari koje utjechu (wink ch?? hihihihi....) na psihofizički osječaj na trci, onda bi se sigurno vidjelo: da sam za VŽ i Starek bila mrvicu odmornija yes, da sam bolje spavala yes, da sam u petak i subotu prije joggirala što u ZG i Lj nisam, da sam se prije trke dobro zagrijala thumbup, pazila sam dan prije na hranu i ujutro osim corny-a sa crnom čokoladom nisam pojela ništa drugo....ima tu još za nabrajat yes...
Prije starta:
Došla sam biciklom skoro sat vremena ranije eek, oko pola sata prije trke sam se dobro zagrijala sretan i napravila istezanje naughty.
U 11:00:00 smo startali uz pucanj, u zadnje vrijeme se probam na startu postavit malo više naprijed, ne skroz u prvi red - blizu wink. Ovaj put sam trčala samo u topichu naughty i kratkim bickama, jer mi je u Lj bilo vruče za popizdit nut ....I krečemo, sve neke dobro poznate face u vidokrugu, krenem kak ti ga polako zubo. Plan mi je bio počet sporije nego zadnja tri polumaratona (4:28min/km bang), cca 10-15 sek sporije, međutim na prvom prolazu - OPET! 4:29 smijeh rofl.... a osječaj dobar eek, predobar yes, ko da kočim sve u 16 nono. Mislim si: !"A ništa, držat ću ovaj tempo yes, pa jednom će valjda upalit eek, samo moram biti disciplinirana do kraja...." I tako sam se zapravo cijelu trku od prvog do zadnjeg km zabavljala sa prolazima smokin. Polar mi je poslužio da ne usporim nono, a fizički osječaj mi je govorio do koje granice mogu burninmad, a da ću 95% sigurno zadnja 3-4km moč ubrzat yes. I to vam je onda cijela znanstvena fantastika u mojoj glavi zubo. Trčim, trčim, trčim, trčim, pa km oznaka, stiskam prolaz: "Aha! 4:33min/km, dobro je, osječam se ok, samo tako dalje, nemoj usporavat, drži tempo!". Pa opet trčim trčim, trčim, pa prolaz,.... A u tih 4 min kad nisam razmišljla o prolazima i prosječnoj brzini, sam osluškivala tjelo, borila se protiv promjene ritma, kad god bi me trkači stigli prestigli ili ja njih. Ono, moraš 100% vjerovat u sebe i ne pustit da te drugi zdrmaju, te na kraju opalit u 6 brzinu i to je to....mislim to je moja taktika, koja meni savršeno odgovara cool.
Dijelovi koje sam zapamtila:
1.km nono wink 4:29 , 2.km pratim grupicu Jasminka Z., Petra G., Mirjana K., nakon nekog vremena smo se razvukle svaka po svoje. Sve do 7.km kad nas je prestigla Jankova grupa sa Ingrid N., Orsatom F., Brankom. D.,... je bio tu negdje Žohar, dakle malo sa strane cool , malo naprijed eek, malo iza sretan, a nemreš ga fulat, zbog disanja i koraka smijeh. Malo me iznenadila ta Jankova grupica, jer sam bila uvjerena da su ispred, međutim, polako odu oni, a ja još uvijek držim moj prosijek oko 4:34min/km. Onda nemam pojma-ne sječam se kaj se događalo do 13. km kad mi je bio prolaz 4:45, a osječaj normalan, i znam da nisam usporila, valjda su bile oznake na tom dijelu mrvicu pogrešno postavljene, za svaki slučaj sam par koraka ubrzala....Onda ulazak u 3./zadnji krug, kad sam si mislila, odtrčat u istom tempu do kraja softball igrališta i počet isprobavat ubrzanje, sve je to prošlo super, a i prestizanje "padajučih" trkača je pomoglo cool.
Iza zavoja oznaka 18.km, di sam malo ubrzala i držala do kraja 4:31min/km, još sam se zezala na 20. km, kod Bodinog punkta za uslikavanje i pozirala sa mojim zaštitnim "lookom" smokin....onda još zadnjih 500m sve brže i brže (zadnjih 1,1 km, prosječna brzina oko 4:12min/km) i došla u cilj ko cvijetič wink.... Ma fenomenalno sretan, ništa me nije boljelo, niti sam se pretjerano umorila, nisam bila žedna, ni gladna,...
Malo sam se rastrčala, popila vode, otišla na aktivnu regeneraciju sa Compexom, pojela sendvić, popila Cedevitu.... ma bila sam "ko nova" smijeh.

Ponedeljak: nikakakav muskelfiber ni umor. Zbog 14-to dnevnog aktivnog odmora namjerno nisam rastrčavala, vech sam vozila bicikl: 45km sa cca 110m uspona smokin.
Utorak: Iako sam rekla da za vrijeme aktivnog odmora neću dolazit na zajednički trening na nasipu zijev, nego ću sama odjoggirat na Jarunu, ću danas iz inata doći na trčanje wink. Samo zato da Žana ne zaboravi na mene belj wave.....


PROLAZI, Starek 2009:
4:29, 4:32, 4:33, 4:34, 4:34 = 5km 0:22:42 - 4:32min/km
4:34, 4:33, 4:38, 4:33, 4:35 =10km 0:22:53 - 4:34min/km
4:34, 4:32, 4:45, 4:37, 4:35 =15km 0:23:03 - 4:36min/km
4:36, 4:36, 4:32, 4:31, 4:31 =20km 0:22:46 - 4:33min/km
4:36 =21,1km 0:04:36 – cca 4:10min/km
UKUPNO:1:36:00 - 4:33min/km


03

četvrtak

rujan

2009

4. Samoborski EKO planinski maraton

30.08.09., nedjelja
Start/Cilj: 09:00, Vugrinščak,
27 km, 1.200m uspona i spusta

Trasa: Samobor (Vugrinščak), Sv. Juraj, Pl. dom Dr. M. Plotnikov (Okić), vrh Plešivice, Lovački dom Poljanice, Pl. dom "Željezničar" (Oštrc), Pl. dom "Veliki dol", Palačnik, Cilj - Samobor.


New Balance Planinski kup 2009 - 7.
PH u planinskom trčanju na duge staze


FOTKE by AK Jastreb

30

četvrtak

srpanj

2009

12. gorski tek na Grintovec








26.07.09., nedjelja
Start: 9:00, Kamniška Bistrica, 600m n.v.
Cilj: Grinovec (Kamniške ALpe),
2.558m n.v., 9,6 km, 1.960m uspona


REZULTATI


FOTKE - spust do Kokrskega sedla
FOTKE by ZZ TOPKA
Fotke by B.Stupar
FOTKE by J.Ferlic

Filmić...
siol sportportal - članek


Poslije trke djele se diplome sa ručno upisanim (krasopis) imenom prezimenom i rezultatom cool, gdje piše da je svatko od nas "kralj višin" (kralj visina) smokin....
Organizacija za +5, osječaj jeisti ko da ste na nekoj cestovnoj trci svjetskog ranga. Moj rez 2:21:50, puno lakše nego prošle godine, jer sam mogla kalkulirat s obzirom da sam na trci 2. put. Svakako za preporuku, fenomenalno iskustvo.

20

ponedjeljak

srpanj

2009

3. Brdska utrka "Visočica 2009 "

19.07.09., nedjelja
Start: 10:00, Rizvanuša, 582m n.v.
Cilj: Visočica Vrh (Velebit)”, 1.619m n.v., 14,4 km, 1.090m uspona


New Balance Planinski kup 2009 - 6. trka


Najava i REZULTATI
FOTOGRAFIJE

JOŠ FOTKI

Rizvanuša, selo pokraj Gospića, Rizvan city thumbup - adrenalinski park smokin, dobra klopa ljubazni domačini yes. Za vrijeme održavanja brdske trke Visočica (od Rizvanuše (start cca 2,5km makedamom od sela) - do vrha Visočice), mogli smo besplatno uživati u streljanju lukom pjeva, penjanju po umjetnoj stjeni eek, igranje ljudskog stolnog nogometa rofl,.... Lički kotlić sa puno meseka njami i Velebitska piva party u izobilju,.... U blizini nema ništa osim polunapuštenih kuča tuzan, pa su nam ujutro kuhali kavu na hektolitre thumbup,.... Prije strta dakle sve obavezne predradje wink.... onda odlazak na strat sa kombijima, autima i pjehaka namcor....
Start standardno ubilačko ubrdo zubo, svi krenu ko sivonje smijeh, a ja umjerenim tempom naughty čekam na "otpatke"....
Trka je do 13.km, ili ulazka u šumoviti dio sa jakim nagibom, izrazito trkačka thumbup, pa sam cijelo vrijeme uživala pjeva, pogotovo na dvi duže ravnice/nizbrdice smokin..... cijelo vrijeme sam pratila Višnju, koja mi je bila na cca 150m, međutm poslije trkačko dijela odeeeee ona sretan.....
Od prošle godine mi je ostalo u sječanju eek, da se nakon šume i prvog travnatog hrida debelo iznenadiš zaliven eek koliko još ima do vrha (vizualno) i koliko je to ogroman nagib nut (za gristi koljena zubo)....
I opet sam se iznenadila eek, pogledala oko sebe, aha, dobro, nema nikoga sretan...i nastavila laganim tempom....pa nisam luda da se natjeravam wink hehehehehe....u cilj sam ušla zadovoljna Moj rez: 1:48:43, manje od 3min brže nego prošle godine, ali je zato osječaj bio puno bolji (što se napora tiče).
Slijedi spuštanje do makedama, malo okrijepe i autom do Rizvan citya di su nam priredili pravo malo slavlje thumbup sa već spomenutom klopom i pivom, pa štrudlama njami, imali smo i tombulu sretan....baš jepo cool....Jedina malo bizarna situacija zubo- program podjele medalja i majica se maltene pretvorio u sveopči kaos smijeh,... ali na kraju je sve dobro završilo wink....do godine prepustiti mikrofon "profesionalcu" wink...

14

utorak

srpanj

2009

15. Planinski mini maraton "Korita"


12.07.09., nedjelja
Start: 10:30, Lupoglav, 350m n.v.
Cilj: Planinarski dom i izvor “Korita”, 930m n.v., 10km, 635m uspona


New Balance Planinski kup 2009 - 5. trka


Najava i rezultati - Klikaj!
Fotografije!


Ajoj bilo je vručeeeee nut, iz Ljubljane smo došli cca 30min prije startra, taman za prijavu i kavu. WC - "nula bodova" zubo. Murphy se taj dan pokazao kao 100% pravilo cool. Na trku sam za svaki slučaj uzela maramice i baš zato mi nisu trebale smijeh...
Start je malo kasnio, zbog vječite govorancije g. organizatora rolleyes, to mi se uvijek čini bez veze i nepotrebno, jer ga čuje 5% sudionika sretan, no, valjda to tako mora biti zijev....
Već na zagrijavanju sam odlučila da ništa od bilo kakvog "divljanja" - zbog paklene vručine, a i umora od Sljemenskog maratona. Taj umor je uvijek takva "pizda" zubo. Jer umor zapravo ne osječate eek, ali si možete uništiti daljnni slijed treninga i riskirate ozljedu ako se imalo natjeravate, kad bi zapravo morali "aktivno odmarati".... Možda ni nisam trebala doči na ovu trku zaliven, ali nisam mogla odolit wink....
Bila sam već prošle godine, pa mi je bilo sve više ili manje poznato....prvo jako nizbrdo asfaltom, neznam dali su stepenice prije ili poslije pašnjaka, gore preko sela u šumski put, 4. km se izravna i čak ima nizbrdica, do 5,6km se poštenski odmorite, di je cilj juniorske trke, onda nastavak, sa uzbrdicama pitomog nagiba grube makedamske ceste,.... Puno trčanja, malo hodanja,....na 7.km sam se približila Niamh M. iz USA i Mirjani K.-P. na nekih 100/150m....i razmišljala kako bi bilo fino da ih prestignem smokin....Međutim non stop su mi bile na istoj duljini, u brdo su bile sporije a čim se izravnalo odu one sretan...
Do kraja trke još samo 2km a one idu ljepo wink, bila sam na ugodnom tempu pjeva i ništ mi ne fali smokin....mislila sam si, da je bolje da odradim trku kako sam i počela yes - ipak sam prije 7 dana istrčala Sljemenski....Zadnji km su totalno otišle iz vidokruga cool, valjda su finiširale "ko lude" zubo, a sama sam se zadnjih 400m natjeravala s nekim likom iz Solina...Zbunio me je "neodređeni cilj" eek, nemam pojma di su oni to stisli štopericu sretan- Moj rez 1:08:26 , preko 8min bolje od prošle godine, hmmmmmm - a nisam se ni umorila/ubila - zadovoljna thumbup. Slijedeči vikend Visočica wave

06

ponedjeljak

srpanj

2009

10. Sljemenski maraton

"Kuda idu divlje svinje?"

Planinski maraton+štafete, PP Medvednica/Sljeme
05.07.09., nedjelja
Start/Cilj: 10:00, Sljeme Vrh/TV Toranj 1.031m n.v.
1 krug:14km, 450m uspona isto spusta
3 kruga: 42km 1.350m uspona isto spusta


REZULTATI

Izvještaj AK Sljeme sa linkovima na foto galerije - KLIKAJ!!!

Nakon Plitvica sam odlučila da ove godine više neću trčati maraton nono, ali možda bi mogla Sljemenski dead? yes Iz razloga, jer znam da stazu mogu "disciplinirano" pjeva (čitaj, polako/prosječni puls oko 80%) odraditi bez "pretjeranog truda"... Jako mi fale trekinzi cry, ali cesta i treking teško idu zajedno tuzan. Kad mi kalendarski odgovaraju - istih nema na rasporedu rolleyes.
Zašto "Sljemenski maraton": jer je naša trka, na domačem terenu, ne trebam kartu, ruksak ni ikakvu opremu yes. Pamet na pašu smokin, Polar broji otkucaje - a ja uživam u mantranju yes: krug po krug, dio po dio,....
Prošlu nedjelju sam napravila "izviđački" trening i dužinu naughty. Od kuče do Lagvića biciklom: 10km, 240m uspona- 44min nut, sparkala bic, pojela groždice njami, krenula prema Vrhu po "nordic stazi" pjeva. Kiša, nešto malo grmljavine eek, polublatno ali još ne sklisko thumbup...borba sa nabujalom vegetacijom eek i meni nepojmljivom "devastacijom" namcor (ili šta već to rade Hrvatske šume po Medvednici??!! burninmad) na stazi: 5,4km, 665m uspona- 1h5min. Uzela vodu u Vidikovcu, pojela Isostar proteinsku čokoladicu i nekako bezvoljno razmišljala dali da idem još krug Sljemenskog maratona zijev rolleyes, krenula sam wink i pustila si 2km za odluku. Naravno sretan, odradila sam ga, sa dva kračenja i spustila se preko mrcine na Lagvić: 18km, 480m uspona, cca 1000m spusta, 2h 23min. Doma biciklom neču računat, jer je sve nizbrdo...Osječala sam se super i to me još više uvjerilo, da mogu odradit tri kruga po cca 1h30min. A jedino po čemu ću se ravnat, je moje srce yes! Ništa drugo nije važno, samo da mogu zadnji krug odradit bez muke i doč "poletna" u cilj wink.
Uff koji uvod, ova će biti prava "kobasa" od posta zubo.
Gore smo došli autom oko 9tke. Na Vrhu sve lijepo spremno za trku, prijave ekspresne. Sretnem Spomenka, dogovorili smo da će me pratiti, jer je jedino tako uvjeren da će moći završiti utrku. Nešto se prijetio, da će me isfiniširat u zadnjih 50 metara sretan, a ja sam mu nonšalantno odgovorila da mu je bolje da počne već na zadnjoj uzbrdici wink - naravno šalio se. Kavica, 30min prije starta još jedno WC olakšanje. Priprema tehnikalija: GPS G3 Polarov senzor, W.I.N.D. pojas, Polar RS800, groždice u đepić tajica, mjenjanje tenisica za nezgodan teren- što se pokazalo kao hebeno dobra odluka - prošli vikend ni B od blata, a na trci smo bili prave SVINJE zubo... Par minuta prije starta se spustila kišica pa smo svi čekali ispod suncobrana, zagrijaval se nisam eek. 3min do starta poziv Stameniča na pripremu na start.
10:01:39 krečemoooooo party, laganini pjeva, bilo je dosta sparno dead, oznojila sam se ko konj nut, već prvu uzbrdicu sam hodala zijev (čitaj štednja energije wink), na 2.km sam bila mokra ko miš zaliven. Krenemo dolje prema prvoj okrijepi, dijelovi su bili debelo ispod 5min po km eek... 5.km (krumpirište) bračni par Dugić + gđa. Rogina - okrijepimo se i krećemo dalje prema Srnecu (spuštanje u "rupu"). Nakon cca km poćeo je blatnjavi dio, na većim spustevima odpuštanje nogica, ostatak držanje tempa prema pulsu i isčekivanje spuštanja prema početku Horvatovih stuba. Nema se tamo šta previše kalkulirat nono, dijelovi su bili tako blatnjavi cool, da kako god si stao noge su same otklizavale u svim smjerovima sretan. Najviše sam pazila na korjenje i sklisko kamenje eek, kretanje je bilo dovoljno sporo da sam se uspjela totalno rekuperirat i psihički se spremit za Horvatove yes. 9.km Srnec, kod potoka okrijepa Ružica P., provjeravanje učesnika na stazi Marko R. i foto point BoženaB., uzimanje vode, isotonika. Krečemo preko špilje Medvednica po Horvatovim stubama prema Hunjki. Iznenadilo me, te stube uopče nisu tak teške sretan, barem ne u konfiguraciji staze (valjda zbog odmora na blatnjavom spustu). Na vrhu Horvatovih - 10.km okrijepa, sada već tradicionalno navijanje obitelji Mioković, opet voda, isotonik i banana. Slijedi kratka ravnica pa uspon do pašnjaka, pa polu ravno kroz pašnjak i opet uspon do Hunjke, prelazak travnjaka di su na okrijepi (12.km) bili Saša Š. i Iavana B., voda, iso i pusa glavnom navijaču cerek.
Računala sam da ću na Hunki biti za nekih 70 min, 5 min brže, a to je značilo da ćemo prvi krug proći dosta ispod 1:30. Na sjevernoj stazi je bio pravi hlad i ni duha ni sluha o onoj sparini od početka. Poslije zadnjeg uspona sam pojela groždice. Prolazak prvog kruga za 1:27nešto, uzimanje vode, ostavljanje večice sa groždicama. Spuštamo se prema Tomislavcu i sretno napomenem: "Eto, prvi krug je iza nas, PEACE OF CAKE"!" wink. I tako pravi "dežavu" na stazi sretan, prvo usmjeravanje, pa drugo Marina P., pa skretanje Tena S. gore prema Crvenom križu. Pridružio nam se i Kliker. Najteže (duga je nizbrdica), nam je bilo dočekat Dugićevu okrijepu, pa blato, pa spuštanje prema Srnecu, Horvatove stube, uspon na Hunjku, tu nam se izgubio treći član tuzan. Na svim okrijepama smo stajali uzimali vode, isotonik,...
Prolazak 2. kruga za cca 1h31min thumbup. Naravno u 3. krug na krilima jer je "već gotovo" njami. Kod Tomislavca sam opet dobila pusu i proteinsku čokoladicu. Sve već dobro poznato, malo je upržilo sunce, pojela sam čokoladu iako mi baš nije bilo do nje. Usta su mi bila suha i inače su te čokolade ko piljevina zubo. No, pojela sam ju zbog preventive, da vratim tijelu barem malo sastojaka za regeneraciju yes. I eto mi regeneracije zubo! Već me u 2. krugu kao malo nešto šaltalo po crijevima rolleyes. Imam već svako jaka iskustva sretan, znam prosuditi scenarij događaja, slutila sam, da će me čokolada "sjebat" smijeh. Već nakon Crvenog križa sam primjetila da nizbrdo usporavam eek, pa me počelo stiskat po trbuhu rolleyes, pa nemogu normalno spustit, sad več umorne noge na nizbrdici eek. Aha, počelo je zubo! Kotrljanje po crijevima, prvo plinovi, idemo zubo.! Ali na Sljemenu smo, možeš se pokakit di očeš wink. Izračunala sam, da ću moč izdržat do Dugićeve okrijepe i zamolit za WC papir yes. "Preuzimanje štafete :))))" Jedva sam izdržala zubo. Ostavljam Spomenka i krečem s papirom u žbunje smijeh. Nakon olakšanja, opet dobijem krilca i sama bauljam thumbup. Do Srneca sam se spustila ekstra sporo - po "stoti put" mi je u desno oko uletjela mušica rolleyes, popijem vode na okrijepi, popnem se po Horvatovima pjeva, di mi Mile M. kaže da su mi Velimir S. i Spomenko samo na 30sekundi i da mogu bit za pol sata u cilju, to me opet motiviralo thumbup. Stvarno sam već na prvom usponu prestigla Velimira, a Spomenko mi je bio na nekih 50m na usponu do Hunjke. A na Hunjki pravi doček thumbup! Dragi, prijateljice Iva, Irena i Mirna koja je na Puntijarci slavila ročkas i njezin tata. Voda, pusa, pozdravi i obečanje da ,će me dočekat i u cilju. Još poluravni dio po sjevenoj stazi na ozaki 30. km sam malo stisla i prestigla jednog maratonca njami. Pred uspon sam se skroz približila trojici thumbup. Odlučila sam se za taktiku lomljenja morala zubo. U uspon sam krenula trčeči prestigla jednog, pa Dinu? (koji naj se tako poletno prešišao 11,km prije kraja da se nisam mogla načudit) i Spomenka. Prosudila sam da mi je cca 10m fore na usponu dovoljo da dečki "umru" belj wink, a i izgledli su pri kraju rezervi dead, nastavila sam brzim hodom i odtrčala prema ciljuuuuu sretan.... Jeeeeeee bravo jaaaaaa thumbup, došla prva u ženskoj konkurenciji (ne se plašit, bile smo samo dve na trci zubo) ali i 19. ukupno - ajme meni - SUPER! Svi viču: "Bravo Tadeja!" sretan, svi čestitaju thumbup, ma fenomenalnooooo!!!! Moj rez: 4:34:13., prosječni puls 156, 91% vremena u 4. zoni. (inače sve trke trčim 95% vremena u 5. zoni eek, jao-jao namcor)

Ovo mi je 3. učestvovanje na Sljemenskom maratonu, 1. put svih 42km. "Nova" staza je meni fenomenalna thumbup, naravno, jer mi konfiguracija ogovara 100%. Neznam kakav je bio maraton prije, dali će se opet mjenjati staza? Ja, ne bi nono mjenjala ništa wink. Zašto bi sve trke morale biti "uniformirane", zašto nebi imali ovakav adrenalinski maraton? Kad ovo odradiš, sa bilokojim rezultatom, možeš se hvaliti bez pardona, došao u cilj ispod 4h ili za 7h!

19

petak

lipanj

2009

Fužinarski polumaraton 3. Jezera

16. lipanj 2009., nedjelja
START: 11:00, Fužine
21,1 km, asfalt, 165m gore i isto dolje....


New Balance Cestovni (samo) kup 2009. - 12. trka
NAJAVA TRKE
Rezultati


Auuuuuu dead, start tek u 11 lud, a vani sunceeeeeee i milijun stupnjevaaaaaa nut. No bilo je hvala bogu dosta vode na stazi thumbup. Bila sam jos sva troma od Plitvičkog zijev, ali nekako sam se dovukla do cilja zubo.

Brdska trka "Ivančica“ 2009

20.06.09., subota,
Start: 10:00, Ivanec 224m n.v.
Cilj: Ivančica vrh 1.051m n.v., planinski dom, 13km, 827m uspona


New Balance Planinski kup 2009 - 4. trka

Na startu vrijeme tmurno, ali sparno. Nakon ulazka u šumoviti makedamski dio osjetili smo ugodan hlad, što je svima omogučilo dobra ciljna vremena. Moj rez: 1:28:52, skoro 10 min bolje od prošle godine, kada je bilo vručeeeee.... Na trci su se Sljemenaši mogli nabrojat na prstejedne ruke, ostatak čopora je u večini bauljao po Velebitu.

Rezultati & Fotke!



08

ponedjeljak

lipanj

2009

Plitvički maraton

07. lipanj 2009., nedjelja
START: 09:30, NP Plitvice
42,2 km, brdovito, asfalt

cca 350m uspona i 350m spuštanja/ meni se čini i puno više - klikni!
New Balance Cestovni kup i liga 2009. - 10. trka
PH u maratonu - ekipno


AK SLJEME 3. mjesto ukupno
Ženska ekipa (Višnja, moja malenkost, Vanja)- 1.mjesto
Muška ekipa (Željko, Daniel, Zdravko, Ivan)- 4. mjesto


REZULTATI: 5km, 21,1km, 42,2km

FOTKE - DJ album

Haaaaaaaaa!!! smokin Da se odmah pohvalim! wink Ženska ekipa AK Sljeme - Državne prvakinje u maratonu za 2009. godinu!!! thumbup Yeahhhh! Višnja Š. 3:52:15, Micka 3:56:52, Vanja P. 4:45:49 - i to na "najbrutalnijoj" stazi cestovnog maratona u Hrvatskoj belj...
Plitvički maraton je naj, naj, naj,... u svakom pogledu, ako ga trčite u "laganom tempu" on je čak najlakši yes. Ali ako se imalo natjerate na nekakvo "brzo" trčanje eek onda je to velika lutrija eek i jedna jako teška trka nut....
Hmmm, hmmmm....danas je utorak, a nogice me sve manje bole yes. Nakon maratona sam si priuštila "oporavak" kvadricepsa na štandu Intact-a iz Zagreba sa spravicom koja radi čuda - COMPEX thumbup. Kvadri me od svega najmanje bole smokin.
Ajoj rolleyes smijeh....prošlo već 8 dana a još nisam završila doživljaje zijev.....nije baš dobro da prođe puno vremena sretan, em mi sve ispari iz glave lud, em sam već do sad odtrčala 1.kolo Puntijarke i polumaraton u Fužinama eek....joj,joj, sretan.....mislim da mi postaje sve više jasno šta mi zapravo bližnji sugeriraju, kada kažu, da PRETJERUJEM zubo....
U Plitvice smo stigli u subotu navečer, za svaki slučaj! Da se nebi ponovila prošlogodišnja jurnjava po okolnim cestama, pa pregovaranje sa policijom za ulazak u NP i na kraju kašnjenje na start....
Čoporativno smo gledali nogomet, pijuckali, grickali - a bilo nas je punooooo....ko da ovo uopče nije teška trka wink.
Ujutro odjava iz bungalova, brzi/skromni (da ne bi bilo kasnije po stazi problema zubo) doručak njami i kretanje prema startu. Startni broj sam podigla ujutro, jest bila kolona ali sve je funkcioniralo zadovoljavajuće pa sam stigla i kavu na brzinu popit i obaviti wc wink...
Zajednički start u 9:30 (16 i 42km). BANG! i idemo naughty, gužvaaaaa burninmad...ajd dobro cool, tak se treba rastrčat pjeva do izlaska na cestu na 2. km, di počinje žestoka nizbrdica thumbup. Polar kaže 5:24 za 1. i 5:23 za 2.km, a onda do 7. između 4:49-4:31 nut...Dakle jurnjava nizbrdo wink, ali meni se stvarno to ne čini brzo i nikako se ne umaram. Na 6.km sam stigla i prestigla Klikera i Peču, ali su mi zato nakon zavoja poslije prve male ubrdice pobjegli rolleyes. I to tako ljepim laganim korakom pjeva, da sam se zamislila eek. Jebeno namcor, pa kak bum ja ovo završila kada uopče nemogu normalno trčat u brdo nut. Spora za popizdit. Ono, ne da nemogu, nego nemogu brže i gotovo cry...Ok, mislila sam si... ova duga uzbrdica će prije ili kasnije završit yes, staza će se malo izravnat thumbup, tempo će biti brži, sve 5 sretan....
Međutim, nakon odvajanja staze za maraton na 14.km debelo sam se iznenadila eek kada mi je prosječna brzina bila tek oko 5:40....naime mislila sam proč polumaraton sa najmanje 1:57:00 lud, međutim, već sam vidjela da to ne bu moguće, jer me čekaju još neki uspončići eek? Kad ono AJME!!! Nakon 15.km nikad kraja usponima, jao-jao!! dead Ma, tu se pokazala moja iskonska ljenost, nedaj bože da se umorim, ali moram trčati, nemogu hodati ako oću proč maraton ispod 4 sata. Sjetila sam se Petrine mantre sa Jaske thumbup. Nemam pojma o ćemu se radi, ali sklopila sam palac i kažiprst u slovo o i trčala te sama sebe uvjeravala da mi je lakše. Pa vodila monologe i filozofirala u sebi, zašto mi je tako lakše, da sam luda i slično smijeh. Međutim, efekt je bio 100% pozitivan, čak sam prestigla i stigla trkače i odtrčala (jest polako) sve te silne uzbrdice u trajanju 4km..... Onda sve niiizbrdooooo njami. Okrijepe su bile na svakih 5km party, jako bogate sa dobrim volonterima thumbup i stvarno su se ove godine organizatori potrudili i po tom pitanju podigli Plitvički maraton na viši nivo thumbup! Na onim uzbrdicama sam stgla Dragu iz Veterana, koji je bio opremljen sa kofeinom, redbulom, isosportom,.... te kao pravi sportaš i meni ponudio njegove mješavine.... prihvatila sam 2x po guc, ali ne više wink ....previše sam se plašila da mi se ne dogodi prošlogodišnja epizoda sa ulazcima u grmlje zubo. I tako, mi trčimo nizbrdice, prolazimo trkače, osječam lagano granicu svojih mogučnosti, u smislu: Nije ovo polumaraton pa mogu već sada dati sve od sebe, nego se moram još uštediti za drugu polovicu. Polovicu smo prešli na cca 2:01:00 no. Nisam imala većih problema sa igrom odbrojavanja kilometara wink, dapače bilo mi je super yes, jer sam znala da me na 26.km ćeka potpora kiss. To me na 26.km odmah podiglo, Drago je ostao iza, opet sam do okreta na 31. km sve "podmukle" uzbrdice odtrčala(bez hodanja). Veselila sam se povratku, jer poslije brda dolazi nizbrdica naughty...jeeeee fino. Ali nakon 33. su me već počele nogice kočiti eek. Ajoj cry, nikad mi se to nije događalo rolleyes. Hvala bogu pa me nije stisao grč ali do cilja sam imala osječaj da će mi kvadri doslovno puknut zaliven namcor. Mislim! Takvi gorostasni wink mišići a niš koristi od njih zubo. Hebeno sam se namučila na svim djelovima dead koji nisu bili jako nizbrdo, di mi se noga opuštala. Na kraju na 42.km sam čak uživala na uzbrdici eek, jer me jedino u tom položaju trčanja noge nisu boljele sretan. Osječaji su bili mješani, veselje zbog pratnje cerek, definitivnog rezultata ispod 4h smokin, jer je blizu cilj naughty....ali i razočarenje tuzan jer sam mislila, da će mi ipak zadnji dio gdje sam najaća na nizbrdicama biti puno lakši no - ali nije - BILO MI JE TEŠKO rolleyes!!! No sam kraj i konačan ulazak u cilj bio mi je veliko olakšanje thumbup i zadovoljstvo smokin zbog dobrog rezultata i glasnog navijanja poznatih i nepoznatih mah.....
Definitivno je ovo jako težak maraton dead kada ga trčite na granici svojih mogučnosti, bez obzira o kojem rezultatu se radi. Prošle godine sam sa 4h42min ušla u cilj ko ptičica, nikakav musklfiber ni isti dan ni 2 dana poslije, bez ikakvih poslijedica.
A ove godine?! O da cry, već nakon trke su me zatezale lože eek, listovi, o kvadrima da ne pričam... zubo - da nije bilo Compexa u cilju, još nebi hodala po stepenicama kak spada, kamoli, da bi se mogla u četvrtak posli Puntijarke spustiti po Leusteku.....Jučer na Fužinama sam i te kakao osječala umor... No, ali ima nešto što me definitivno nije boljelo wink. A to su stopala, jako sam zadovoljna sa svjim NB tenama thumbup. Imam ja njih više modela, ali za asfalt i makadam, moje teške bucmaste NB - ne dam wink...

31

nedjelja

svibanj

2009

Brdska trka Makarska - Vošac / Biokovo

30.05.09., subota, Start: 10:30, Makarska 1,5 n.v.
Cilj: Vošac 1.311n.v., planinski dom, 8,6km, 1.309m uspona


New Balance Planinski kup 2009 - 3. trka
PH u planinskom trčanju - pojedinačno


AK SLJEME:
Ženska ekipa: (Višnja, moja malenkost, Božena) - 1.mjesto


FOTKE - kljikaj
Report by DJ i rezultati -DOLJE - kljikaj!


Na startu 24 stupnjeva, sunčeko yes, do 3km sam se poštenski oznojila nut, a gore neznam jeli bilo sve skupa 6 stupnjeva Celziusa eek.
Došli smo jednim autom, 5 nas putnika. Janko vozi ko puž zubo, dakle u mraku smo tražili apartman sretan. Smjestili se po sobama otišli na pizzu njami.... i na spavanac. Ponoči je navodno bilo nevrjeme, no ja nisam ništa čula osim Bobby-inog vikanja u snu smijeh - naime koristim čepiće za uha thumbup/"spavam ko beba"....
Ujutro kava, prijave na rivi kod gradske vječnice, gdje je sve vrvilo od klinaca na biciklima jer se prije naše trke održavala "Makarska biciklijada". Što je po meni jako zgodno i interesantno thumbup, jer ineaće nas baš nitko nebi ispratio na naše 8,6km pentranje u "nebesa" zujo....
5 min prije starta sam si priuštila slanac njami smokin - što je izazvalo "zgražanje" eek i sveopće dobronamjerno prigovaranje nono...Međutim ja uvik po svom i točka wink.
Start na samoj rivi, malo trčkaranja "gori-doli" po promenadi i odmah trk gore prema Vošcu. Početak je žestok i asfaltiran nut, jedva sam čekala da dođemo na planinarsku stazu yes, di me ipak "neće biti sram" hodati zubo. Malo nas je zbunilo jedno križanje eek, jer nas nitko nije usmjeravao. No, hvala bogu, nakon par sekundi zbunjenog pogledavanja livo i desno, cura sa okrijepe nas je spasila dileme - u zadnji čas cool. Kod skretanja di su seniori imali lijevo od staze dionicu od cca 2km ravnog dodatka, sam taman uletila na žestoku trku istih. 5metara ispred Ivice Š., brzo nakon toga i Marin K....i tako redom ostatak ekipe....to mi je baš bilo zanimljivo thumbup, jer sam cijelo vrijeme imala uvid u mušku trku i njihovo natjeravanje burninmad.
A meni je nakon 30 minuta trke bilo tako ugodno i fino fino to brzo hodanje po kamenjaru thumbup. U trenutcima sam se sjetila Grintavca i razmišljala dali ću i ove godine tamo i završiti stazu ispod limita (2h30min)....
I tako, pentram se zujo, držim ritam pjeva, mičem se što više mogu desno mah, stajem, propuštam, navijam i bodrim seniore...malo sam i pogledavala naprijed neću li stič cure, koje su bile relativno blizu naughty. Negdje na sredini staze bila je još jedna okrijepa party, a dalje iako je stajao GSS i čini mi se da sam vidjela boce ledenog čaja eek- NIŠTA cry....Bila sam žedna ko graba smijeh
Konačno sam stigla do Ane D., koju sam i prestigla,a malo ispred jedina juniorka na trci - Lenora iz Osijeka. Malo je ubrzala, ali nisam se pretjerano trudila dostić ju, jer nisam poznavala stazu zijev. Kao uobičajno imala sam footpod, ali to je nekak nesigurno eek. Dali još ima 2km do kraja ili 1,5km, dali je to sve u brdo,....??? Nekak mi je više bilo logično po vremenu. Na kraju se ispostavilo, da sam prema osječajnom prosjeku brzine i satu dosta dobro ocijenila di, šta i kolikothumbup. Od jednom su se na nekom zaravnanju vidjeli GSS-ovci. Do te točke smo stigle relativno brzo. I onda iznenađenje eek, sve ravno i nizbrdo njami, AJME! Da sam to znala naughty, više bi se približila juniorki i probala ju prestič (ĆE BI - DA BI zijev.... nja, nja, nja, rolleyes... - NISAM i točka belj). Bila je predaleko i lijepo je odjurila nizbrdicu thumbup, koja je bila podosta zahtjevna eek, što zbog kamenjara što zbog zavoja....prije cilja je bio još neki hupser nut, e tam mi je pogotovo bilo jasno da nemam šanse smijeh...nakon par metara uletim u nešto što se zove cilj sretan, a nebi prepoznala, da na podu nije bio sat rofl - ja sva pametna još pitam:"Jel, to - to?" zubo....Mislim ono zubo, tamo je dom i muzika - logična slika....Međutim, ja sam se očito tek zagrijala rofl.....eto ti ga na sretan....Moj rez 1:36:11 - bez WC poteškoća i slično wink...Gore je bilo hladno za popizdit, pa smo se sve "hladnokrvne životinje" nabubale u prostor sa ognjištem, dok su neki čak polugoli sjedili vani za stolovima dead. Jako me iznenadila predobra pašta thumbup. Mislim ono eek, makaroni su bili aldente - za 10 smokin, a bolognesse za ove priliko isto tako njami. Definitivno, najbolja pašta na trkama ever! - do sada. Nakon proglašenja smo se brzo pokupili, malo naslikavali kod Vrata Biokova i odjurili - to jest "odpužili" zubo put Zagreba.

25

ponedjeljak

svibanj

2009

11. Polumaraton Jaska

24. svibnja 2009., nedjelja
START: 10:00, Jastrebarsko
21,1 km, brdovito, asfalt
cca 250m uspona i 250m spuštanja


New Balance Cestovni kup i liga2009. - 8. trka

AK SLJEME 1. mjesto ukupno
Ženska ekipa (Petra, moja malenkost, Silvija)- 1.mjesto
Muška ekipa (Hrvoje, Željko, Marko, Stjepko)- 3. mjesto

Najava i REZULTATI!
FOTKE-Jaska09- 01
FOTKE-Jaska09- 02


Bilo je vručeeeeee nut, vode/okrijepa dovoljno i često....ovaj put sam /opet/ eek iskakala iz grmlja zubo..taktika očito pogrešna rolleyes smijeh.....
Ajoj, ajoj zubo... Rezime: bilo mi je teže nego u Krašiću tuzan. Greške?:
- startala sam ko sivonja sretan: tempo cca 4:50' nut, a bilo je vručeeee
- dva dana prije trke sam izmješala svu moguču hranu i jela u enormnim količinama njami : rezultat= traženje prikladnog skrovišta eek u što moguče kračem vremenu rofl smijeh.
E da, tak je bilo wink...početak "ok", dok nismo stigli na one oštre uspone dead, koje sam sve prehodala, a nizbrdo preletila mah, pa se to nekako izjednačilo. Čak sam se poslije 11km približila Zlatku (pokušavala sam držat tempo od 2. do cca 5./6.km, onda je on na usponima "odletio"....) i Petra koja me prešišala na usponima mi je bila relativno blizu. Međutim sve to trčanje nizbrdo, tankiranje s vodom i žderanje traubencukera je samo pospješilo djelovanje moje peristaltike bang, koja se već prije trke bunila i nije mi dala mira namcor sretan...
Onda hop u grmlje eek, pa nikad kraja pjeva....ajoj zubo....pa opet prestizanje par ljudi koje yes sam već prestigla .... a grupa koju sam mislila držati je već odjurila daleko naprijed cry. Trudila sam se koliko sam mogla što brže trčati zujo, a brže nije išlo smijeh...jer teško je paralelno još stiskati onaj dio "Gluteusa" sretan, koji sprečava pune gaće smijeh....Ostalo mi snage do kraja držati brzi tempo i uletiti u cilj...Moj rez: 1:47:39...ne loše ali mogla sam to i pametnije smijeh...ahhhh, možda slijedeće godine, tko zna wink...
Jao, još malo pa Biokovo i ondaaaa Plitviceeeeee yes, poslije ODMOR!

PS: Organizacija OK. Okrijepa česta i dovoljno vode, klopa i cuga poslije trke, pohvalno - TUŠEVI thumbup, prikladna tombola....sve 5!


<< Arhiva >>